Liječenje maligne bolesti složen je i zahtjevan proces, a ono o čemu posebno treba posvetiti pažnju jest razdoblje nakon liječenja te nastavak praćenja zdravstvenog stanja.

Završetak liječenja neupitno stvara osjećaj ugode i olakšanja. No taj osjećaj je često prolazan te se javlja strah od ponovne pojave karcinoma.

Upravo to je strah kojeg je potrebno demistificirati.

Nije nimalo lako živjeti s mišlju: „Završila sam s aktivnim liječenjem, ali što slijedi dalje?“

Nakon završetka liječenja, napokon imamo vremena razmisliti o svemu što se dogodilo i promisliti o budućnosti. Za mnoge se tada prvi put javljaju neugodne misli te osjećaj nelagode ili zabrinutosti zbog mogućnosti da se karcinom vrati.

Strah od ponovne pojave sve je češći; većina žena doživljava neki oblik straha, a kod njih 20 do 50 posto taj je strah klinički značajan i duboko utječe na njihov život.

Strah od ponovne pojave karcinoma može se definirati kao briga ili zabrinutost vezana uz mogućnost da će se karcinom vratiti ili napredovati.

Međutim, ne postoji jedna jedinstvena definicija niti standardizirani način mjerenja tog straha.

Iako je strah od ponovne pojave bolesti normalan u osoba koje su preživjele karcinom, suočavanje s tim strahom može biti zaista teško, osobito kada samo želite nastaviti dalje sa svojim životom.

Osjećaj nesigurnosti i razmišljanje o budućnosti prisutni su kod većine osoba kao i osjećaji fizičke ranjivosti, gubitka budućnosti kakvu smo prvotno zamišljali, brige za vlastiti život i život svoje obitelji.

Sve su to potpuno normalne emocije nakon završetka liječenja i važno ih je prihvatiti.

Osobe koje su prošle kroz liječenje opisuju prve mjesece nakon završetka terapije kao razdoblje promjena. Međutim, nije riječ samo o ‘povratku u normalu’  nego i o otkrivanju što je sada za nas ‘novo normalno’.

Ljudi često kažu da život nakon dijagnoze za njih ima novo značenje ili da na stvari gledaju drugačije nego prije.

Većina žena koje su preživjele karcinom dojke suočava se s velikom neizvjesnošću i na tom putu nailaze na različite psihosocijalne izazove poput tjeskobe, depresije, posttraumatskog stresa, financijskih briga ili poteškoća s povratkom na posao.

Međutim, strah od ponovne pojave karcinoma nije samo tjeskoba ili osjećaj straha. On je puno složeniji od toga.

Neki od čimbenika koji mogu ukazivati na to da osobi koja je preživjela karcinom treba vanjska pomoć uključuju:

  • – visoku razinu zabrinutosti;
  • – nametljive misli koje ne možete kontrolirati;
  • – pretjeranu emocionalnu patnju;
  • – poteškoće u planiranju budućnosti;
  • – nemogućnost suočavanja sa svakodnevnim izazovima i obavezama.

Također, osobe koje se suočavaju sa strahom od ponovne pojave bolesti često osjećaju tjeskobu zbog svakog bola, neugode ili senzacije u tijelu te pomisle da se bolest vratila.

Svaka nova bol može potaknuti negativnu reakciju.

Mnogi znakovi tjeskobe proizlaze iz nepovjerenja u vlastito tijelo.

Neke žene koje su dale do znanja da su tijekom kemoterapije doživjele niz teških nuspojava navode da nisu sigurne bi li kroz isto mogle ponovno prolaziti. To je vrtlog tjeskobe u kojem zapnu misleći da neće znati što učiniti, iako su zapravo već jako puno postigle te imaju razvijene mehanizme suočavanja i snagu.

Dijagnoza karcinoma u ranijoj odrasloj dobi često donosi posebne izazove kada je riječ o strahu od ponovne pojave.

Zbog preplavljujućeg straha, mnogi zaustavljaju svoj osobni razvoj, prekidaju obrazovanje, izbjegavaju sklapanje novih prijateljstava, ili započinjanje novih veza, kao i razmišljanje o potomstvu jer se boje da će, ako se bolest vrati, sve to izgubiti.

Prema rezultatima nekoliko istraživanja, osobe kojima je rak dojke dijagnosticiran u mlađoj dobi (18–45 godina) često imaju višu razinu straha od ponovne pojave karcinoma u usporedbi sa starijima (55–70 godina).

Druga istraživanja otkrila su da mlade majke često doživljavaju veći strah od ponovne pojave karcinoma i imaju više nametljivih misli vezanih uz svoj intimni život.

Strah od ponovne pojave raka jako varira tijekom liječenja. Ta varijacija ovisi o faktorima kao što su tjelesne senzacije, posjeti liječniku i razni okidači iz okoline. To može uključivati i planiranje obiteljskih događaja u budućnosti ili slušanje o tuđoj dijagnozi.

Pokazalo se da se strah od ponovne pojave raka dojke mijenja tijekom vremena te je izraženiji prije mamografije, smanjuje se odmah nakon primanja poželjnih informacija, a zatim ponovno raste tijekom mjeseca nakon mamografije.

 

osobe kojima je rak dojke dijagnosticiran u mlađoj dobi (18–45 godina) često imaju višu razinu straha od ponovne pojave karcinoma u usporedbi sa starijima (55–70 godina)

 

Psihijatrica Maja Vukoja

Dugoročno gledano, kod nekih se žena strah postupno smanjuje s vremenom (naročito nekoliko godina od postavljanja dijagnoze), dok neki pak navode da se s vremenom osjećaju još više ugroženo. Ne usuđuju se pomisliti da su potpuno slobodni od mogućnosti povratka karcinoma. To mogu doživljavati kao zaštitnu strategiju, kako emocionalni udarac ne bi bio toliko snažan ako se rak doista vrati.

Faktori koji povećavaju vjerojatnost izraženog straha od ponovne pojave bolesti uključuju:

  • – osobe koje su već doživjele povratak bolesti;
  • – one koje trenutačno osjećaju izraženije fizičke simptome;
  • – obljetnica dijagnoze bolesti;
  • – povijest depresije i anksioznosti;
  • – oskudna socijalna aktivnost;
  • – obiteljska povijest bolesti.

Svaka je osoba drugačija, stoga je važno naučiti prepoznati vlastite okidače kako bi se njima moglo bolje upravljati.

Kako obitelj može reagirati na strah od ponovne pojave raka?

Ponekad u obitelji zavlada šutnja jer članovi obitelji žele zaštititi jedni druge i ne žele priznati da i sami osjećaju strah. Takva tendencija može stvoriti udaljenost unutar obitelji, umjesto da ih zbliži.

Sasvim je normalno da razgovor o mogućem povratku bolesti ili o samoj bolesti izaziva strah. Međutim, što obitelji više pronađu način da iskreno izraze svoje osjećaje, to će teret koji nose biti manji.

Obitelj i prijatelji mogu biti vaši najveći saveznici. Nemojte se bojati razgovarati s njima o svojim osjećajima.

Kako upravljati strahom od ponovne pojave raka?

Najveći izazov u učenju kako se nositi sa strahom, brigom i nesigurnošću jest prepoznati koji točno elementi uzrokuju strah od ponovne pojave bolesti i što možemo poduzeti.

Česta pitanja koja se tada postavljaju jesu:

  • – Je li moguće da se karcinom vrati?
  • – Kada je najvjerojatnije da bi se mogao vratiti?
  • – Na kojem dijelu tijela bi se najvjerojatnije mogao vratiti?
  • – Kolika je vjerojatnost da će se vratiti? (brojke i statistike)
  • – Mogu li učiniti nešto kako bih spriječila da se bolest vrati?
  • – Kako ću znati da se bolest vratila?

Ako imate izražen strah od ponovne pojave raka, svakako o tome obavijestite svog liječnika.

Velik dio fokusa stavlja se na promjenu načina razmišljanja, od osjećaja neizbježne propasti prema shvaćanju da svaka promjena u tijelu nije nužno recidiv karcinoma.

Radi se o pristupu ‘jedan simptom, jedna bol, dan po dan, jedan po jedan trenutak’.

Savjetovanja uključuju kognitivno-bihevioralnu terapiju koja pomaže pacijentima da promijene način razmišljanja o mogućem povratku bolesti. Pomaže im razumjeti da ponekad jednostavno imaju prehladu, a ponekad doživljavaju napadaj panike jer su anksiozni, uči ih razlikovati fiziološke simptome od onih koji su posljedica njihovih misli.

Jedan od načina kako se nositi sa strahom od ponovne pojave bolesti jest i usmjeravanje na ono što možemo kontrolirati. Ne možemo u potpunosti kontrolirati hoće li se bolest vratiti pa se trebamo usredotočiti na ono što možemo učiniti da podržimo sami sebe na druge načine.

Najbolje je sve što nam pomaže da ostanemo u sadašnjem trenutku i ne brinemo o onome što bi se moglo dogoditi u budućnosti.

Postoje i dodatni načini kako pronaći olakšanje od osjećaja nesigurnosti i zabrinutosti:

  • – obratite pažnju na svoje emocije;
  • – pronađite grupu podrške;
  • – brinite o svom tijelu/ jedite zdravo/;
  • – uključite tjelesnu aktivnost u svoj dan/ osigurajte dovoljnu količinu sna/idite na redovite liječničke kontrole;
  • – uzmite predah, važno je skrenuti pažnju i učiniti nešto za sebe;
  • – bavite se hobijima/ aktivnostima koje volite;
  • – okružite se životinjama.

Iako je strah od povratka bolesti stvaran i razumljiv, on ne mora upravljati svakodnevicom te je moguće pronaći ravnotežu između brige za zdravlje i življenja punim plućima.

Povjerenje u sebe, u znanost i u život postaje snažan saveznik u suočavanju s neizvjesnošću budućnosti.

Jer u srcu svake žene tinja snaga koja je već jednom pobijedila tamu. Taj strah ne mora biti okov, već nježan podsjetnik na vrijednost svakog dana, zagrljaja voljene osobe i, ono najvažnije, svakog našeg osmijeha.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta ”Uz nas niste sami”