“Ogledalo je moj najbolji prijatelj jer kad ja plačem, ono se nikada ne smije.” Charlie Chaplin

Zašto se jedna osoba rasplače zbog obične reklame, dok druga lije suze samo zbog smrti voljene osobe? Ima li poticaj “dobro se isplači” fiziološke ili psihološke vrijednosti? I kako se fenomen plakanja razlikuje među kulturama i među spolovima?

Nova istraživanja psihologa počinju odgovarati na ova pitanja, pomažući nam da bolje razumijemo što ljudske suze znače iz društvene, psihološke i neuroznanstvene perspektive.

“Mislim da bi nam proučavanje plakanja, više nego što je slučaj s bilo kojim drugim emocionalnim izražavanjem, moglo pomoći da dobijemo bolji uvid u ljudsku prirodu”, rekao je vodeći istraživač suza, dr. Ad Vingerhoets, profesor psihologije na Sveučilištu Tilburg u Nizozemskoj.

Vingerhoets i drugi prate epizode plača kod ljudi kako bi odredili ulogu kulture u tome zašto plačemo, mjereći kemijski sastav suza i ispitujući reakcije koje one pokreću kod drugih. Također uče kako nam plakanje pomaže da se povežemo s drugima proučavajući one koji to ne mogu.

Nekoliko čimbenika igra ulogu u individualnoj sklonosti plakanju. Spolne razlike u plakanju, primjerice, istražuju se desetljećima diljem svijeta, a sve su studije došle do istog zaključka: žene plaču više od muškaraca.

Plač se definira kao bilo što od vlažnih očiju do punog jecanja.

Biološki, možda postoji razlog zašto žene plaču više od muškaraca: testosteron može spriječiti plakanje, dok ga hormon prolaktin (viđen u višim razinama kod žena koje doje) može potaknuti.

Kulturološki gledano, ljudi u bogatijim zemljama mogu više plakati jer žive u kulturi koja to dopušta, dok ljudi u siromašnijim zemljama manje podržavaju takav vid emocionalnog izražavanja.

Plakanje, također, može odražavati stilove privrženosti, pokazuju istraživanja. Sigurno vezanim ljudima koji su ostvarili kvalitetne bliske odnose u ranoj dobi, ugodnije je izražavati emocije i plakati na načine koji se smatraju normalnim i zdravim, dok oni s nesigurnom privrženošću mogu neprikladno plakati.

Je li plakanje dobro za nas?

Dojenčadi suze služe kao važan komunikacijski alat koji im omogućuje da pokažu svoju potrebu za podrškom. Taj bi nam alat mogao dobro poslužiti i u odrasloj dobi, pokazalo je nekoliko nedavnih studija.

U jednoj studiji sudionicima su bile pokazane slike lica sa suzama i lica sa suzama koje su digitalno uklonjene, kao i kontrolne slike bez suza. Ispitanici su lica sa suzama ocijenili kao najtužnija.

Suze dodaju vrijednost i nijansu percepciji lica, postaju neka vrsta društvenog maziva, pomažući ljudima da komuniciraju te su neki ljudi čak spremniji pružiti podršku osobama s vidljivim suzama nego onima bez suza.

Suze mogu imati i terapeutsku ulogu, iako istraživači kažu da je navodna katarzična uloga “dobrog plača” prenaglašena.

Prije trideset godina biokemičar Frey otkrio je da emocionalne suze sadrže više proteina od neemocionalnih suza (recimo, suze od sjeckanja luka). Implikacija je bila ta da ste, kada plačete iz emocionalnih razloga, uključeni u proces ozdravljenja. Međutim, Vingerhoets kaže da je dvaput bezuspješno pokušao ponoviti ovaj eksperiment.

Isto tako, čini se da to zašto plačete i tko vas tada vidi čini razliku u tome pomaže li plakanje ili šteti vašem emocionalnom stanju.

Vjerojatnije je da će se ljudi koji plaču osjećati bolje ako imaju emocionalnu podršku (kao što je bliski prijatelj u blizini), ako su plakali zbog pozitivnog događaja te ako je njihov plač doveo do rješenja ili novog razumijevanja situacije koja ih je uopće dovela do plača.

Plačući su se osjećali gore ako su se osjećali posramljeno ili ako su bili s ljudima koji im nisu pružali podršku.

Nemogućnost plakanja

Psiholozi su, također, došli do novih uvida u ljude koji uopće ne mogu proizvesti suze – bilo emocionalne ili bazalne suze koje drže oči podmazanima.

Oftalmolozi obično tretiraju ‘suho oko’ kao medicinski problem, potpuno propuštajući činjenicu da je emocionalna komunikacija oštećena kada nemate suza.

No, treba obratiti pažnju i na važne psihološke i socijalne posljedice.

Pacijenti sa Sjögrenovim sindromom, na primjer, imaju velikih poteškoća s stvaranjem suza. Nienke van Leeuwen, doktorandica zdravstvene psihologije na Sveučilištu Utrecht u Nizozemskoj, otkrila je da je 22 posto pacijenata sa sindromom imalo “značajno više poteškoća” u prepoznavanju vlastitih osjećaja nego ispitanici iz kontrolne skupine.

Za osobe koje ne mogu plakati naročito je važno da mogu verbalizirati svoje osjećaje u krugu bliskih i stručnih osoba.

Tema nemogućnosti plakanja još uvijek je velika enigma i izazov za znanstvenike i opću populaciju.

Svakako, potrebno je njegovati kulturu iskazivanja emocija i dubljeg povezivanja, kako sa sobom, tako i s okolinom.

Jer jedino tako možemo opstati i prevladati teške izazove.