Imala sam 36 godina kada mi je krajem prošle godine dijagnosticiran rak dojke. Do tada sam bila potpuno zdrava, moja doktorica opće prakse nije ni znala za mene. Sve dok joj jedno poslijepodne nisam utrčala u ordinaciju, sva uplakana, s nalazom UZV-a i mamografije na kojem je pisalo BRADS 5.

Uvijek sam obavljala redovne kontrole u sklopu sistematskog, sama sam se pregledavala svaki mjesec, i uvijek je sve bilo u redu. Sve dok jedne večeri nisam opipala kvržicu. Iste sam sekunde znala da to nije dobro. Odrezale su mi se noge, počela sam plakati i jedva sam dočekala jutro da se naručim na pregled. Nikakvo čekanje nije dolazilo u obzir pa sam se naručila privatno. UZV je bio neodređen pa su mi preporučili da napravim i mamografiju. Po doktoričinom izrazu lica vidjela sam da sumnja na najgore. Nalaz mi nisu odmah dali, rekli su da žele pričekati da ga još netko pogleda pa će mi ga odmah ujutro poslati na e-mail. Mail je stigao prije početka radnog vremena, s uputom da se hitno javim u bolnicu na daljnju obradu.

I tako je sve krenulo… Korak po korak krenula su dva mjeseca totalnog psihičkog kaosa, hrpa pretraga i pregleda. Prva dijagnoza: duktalni karcinom in situ (DCIS). Plan: mala operacija na kojoj će ga izvaditi, i to je to. Kada sam se s tim pomirila, došao je nalaz MR-a koji je pokazao da je tumor dvostruko veći te da moram na mastektomiju. S primarnom rekonstrukcijom, naravno. U redu, pomislila sam, jedna dojka više manje, nebitno. Nakon rekonstrukcije se neće ni primijetiti, samo da izvade gada i da ne moram na kemoterapiju. Operacija je odrađena, bol nakon rekonstrukcije bila je užasna, ali je sve prošlo u redu. Izvađeni limfni čvorovi bili su čisti, a tijelo je savršeno prihvatilo implantat.

Kontrola kod kirurga zakazana je 10 dana nakon izlaska iz bolnice. Rana je odlično zarasla, ožiljak je bio jedva primjetan (blažena plastična kirurgija i moj divni kirurg!). Stigao je i nalaz biopsije. Totalna pozitiva u glavi, a onda sam čula kirurga kako mi govori: „Draga moja, nažalost, unutar DCIS-a imate još jednog, centimetar velikog, agresivnog HER2 pozitivnog gada.“

Svijet mi se ponovo raspao. Naravno da sam pročitala sve što je bilo dostupno o raku dojke i da sam znala što to znači. Odluka konzilija glasila je: 12 kemoterapija Paklitakselom i 17 bioterapija pametnim lijekom. S konzilija sam izašla plačući. U tom je trenutku za mene sve postalo prestvarno. Obavila sam mastektomiju, operacija je prošla u redu, ništa strašno. Ali ovo, ovo je značilo da imam rak i da ću sada biti jedna od žena koje se aktivno i svim snagama bore protiv gada. Bit ću jedna od onih žena kojima sam se uvijek divila na tome koliko imaju volje, snage i želje. A uvijek sam mislila kako nema šanse da i ja postanem jedna od njih.

Ali, borba je jedina opcija, nema odustajanja!

Ta tri mjeseca, tijekom kojih sam primala kemoterapiju, bila su pakao. Doslovni pakao. Imala sam dosta nuspojava, neke su bile izraženije, neke slabije, ali sve zajedno: bilo je užasno! No, nisam se predavala. Sve sam terapije odradila sa smiješkom (istina, usiljenim) na licu, sređena od glave do pete. Nisam dopustila da me rak definira, glumila sam da mi nije ništa. Čak i kada bi me onkologice pitale kakav mi je bio prethodni ciklus, automatski sam odgovarala: „Ma, odličan!“

 

Ines Crnjak: Najteže mi padaju periodi prije kontrole, tada me uhvati abnormalni strah pa se samo od sebe nameće i pitanje: „Je li se gad vratio?“

 

One su, ipak, jako dobro znale da tome nije tako, čak mi je kemoterapija dva puta bila i odgođena. A kada bih došla kući, nakon svake kemoterapije, poskidala bih sve sa sebe i pogledala se u ogledalo. E, tada bih se raspala. I fizički i psihički. I ne mislim na kosu koje više nije bilo, kosa mi je bila najmanji problem. Dodatno bi me dotuklo kada bih vidjela hrpu dodatnih lijekova koje sam uzimala za nuspojave, kada bih vidjela nokte koji se odvajaju od prstiju, krv iz nosa na majici, upaljenu kožu, upaljene sluznice, uništene vene, izbodene na svim mogućim mjestima… I sve to u kombinaciji s najgorim mučninama koje možete zamisliti te konstantnom nesanicom i apatijom. Riječju, bio je to čisti pakao.

Ali izgura se, nekako se dogovoriš sama sa sobom, guraš, grizeš, plačeš, raspadaš se, digneš glavu, kreneš ispočetka, i tako u krug, ali se ne predaješ. I evo me, skoro pa cijela oporavljena od kaosa koji mi je napravila kemoterapija (o dugoročnijim posljedicama da i ne govorim).

Odrađujem bioterapiju svaka tri tjedna i psihoterapiju svaki tjedan jer, nećemo se lagati, dijagnoza raka ostavlja i psihičke posljedice. Redovne kontrole kod onkologa, odlasci na UZV, redovne kontrole kardiologa (jer terapija može oštetiti srce), zdravija prehrana, vitamini, minerali, sve je to postalo moja nova svakodnevica. Ali, i na to se čovjek navikne. Najteže mi padaju periodi prije kontrole, tada me uhvati abnormalni strah pa se samo od sebe nameće i pitanje: „Je li se gad vratio?“

Posljednja kontrola pokazala je da nema ni „g“ od gada. Nadam se da će to potvrditi i kontrola koja uskoro slijedi. Držite mi fige!?

A sada odgovor na pitanje zašto dijelim svoju priču.

Zato što svim ženama koje trenutno prolaze ovaj pakao želim poručiti da se može. Želim poslati poruku da nisu same, čak iako se tako osjećaju, jer sve smo mi tu jedna za drugu.

U bolnici sam upoznala puno divnih žena, na odjelu, na terapijama (neke od tih divnih žena su i na ovim fotografijama ?).

Mnoge žene nisu ni svjesne koliko su jake i koliko borbenosti ima u njima pa odustajanje nikada nije opcija, koliko god bilo teško.

Također, želim svima poručiti da rak nije nešto što se događa nekom drugom, da rak ne pita za godine i da je puno učestaliji nego što mislimo. I zato, sve vi drage moje djevojke i žene koje ste zdrave, molim vas da se redovito pregledavate i da redovito odlazite na ultrazvučne preglede i mamografiju. A ako vaš nalaz, kojim slučajem, pokaže da imate gada, važno je da ga na vrijeme otkrijete i nokautirate jer – MOŽE SE!