Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima je izreka koja se najčešće veže uz Kineze i naziva njihovom kletvom. Upravo od tamo krenuo je i sad već planetarno poznat koronavirus, a s njim i sve posljedice s kojima živimo gotovo tri godine. Ovaj serijal završavamo s društvenim posljedicama, s kojima se suočavamo, kao što je raslojenost društva na nas i njih, na one koji vjeruju u znanost i one koji odbacuju znanstvene spoznaje, na one koji su se tijekom pandemije i tih razlika razišli u stavovima, ali i u životu. Stručnjaci kažu da pandemija nije isključiv uzrok za to, podjele su postojale i prije nje, ali je pandemija svakako ubrzala neke procese, dodatno ogolila neka stanja u društvu, a i natjerala mnoge da ozbiljnije proučavaju pojedine fenomene i pokušaju naći rješenja. Bez obzira na to kojoj skupini pripadate, možda ste i sami iskusili neslaganje s nečijim mišljenjima i stavovima, zapitali se kako ćemo dalje živjeti s toliko oprečnih, nerijetko i ostrašćenih rasprava, koje su znale udaljiti ljude i od njihovih najbližih. Stoga smo pokušali odgonetnuti uzroke takvih društvenih pojava.

U pandemiji je do izražaja posebno došla socijalna nejednakost, a ona se osobito odnosila na žene, ističu stručnjakinje, s kojima smo razgovarali o društvenoj raslojenosti, ali i nepovjerenju građana u institucije i znanost.

Istraživanja sugeriraju da su teorijama zavjere i otporu sklonije društveno isključene skupine, posebice oni materijalno deprivilegirani i oni koji iskazuju veće nepovjerenje u društvene institucije.

 

sociologinja dr. sc. Adrijana Šuljok/ Foto: privatni album 

„Nažalost, učinci pandemije vidjeli su se i još se vide i u produbljivanju nejednakosti koje su već ranije postojale u društvu. Istraživanja su pokazala da su određene društvene skupine, primjerice žene, više bile pogođene pandemijom, bilo kao one čija je profesija izravno uključena u borbu s epidemijom (npr. medicinske sestre), ili radnice u trgovini, ili majke koje su snosile više ‘troškova’ brige o djeci u slučajevima zatvaranja škola i (samo)izolacija, što je imalo posljedice na obavljanje njihovih profesionalnih dužnosti. Srž spomenute ‘pandemijske nejednakosti’ žena zapravo je u rodnim nejednakostima, koje, nažalost, i danas prožimaju suvremena društva“, tumači dr. sc. Adrijana Šuljok, sociologinja i viša znanstvena suradnica s Instituta za društvena istraživanja.

Upravo ulogu žena tijekom pandemije navodi i njezina kolegica s Pravnog fakulteta.

„Pandemija nije samo doprinijela novim društvenim rascjepima, već je razotkrila i pojačala društvene nejednakosti i dodatno pogodila one u društvu, koji su imali manje i prije pandemije. No, pandemija je i disproporcionalno pogodila više žene i o tome se izvan uskih feminističkih znanstvenih krugova premalo raspravlja, a ne donose se ni odluke koje bi se bavile svim nejednakostima, pa i rodnom“, kaže dr. sc. Antonija Petričušić, izvanredna profesorica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gostujuća profesorica i članica Akademskog vijeća Europskog regionalnog poslijediplomskog studija demokracije i ljudskih prava, a upravo se bavi istraživanjem i predaje na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Minnesoti, kao dobitnica Fulbright stipendije.

Studije su povezale i zaključile da je mali korak potreban od problema s poslom i primanjima ili strahom od virusa, do priklanjanja različitim teorijama zavjere. Dr. sc. Šuljok nudi objašnjenje i kaže da društvene skupine, koje su pandemija i javnozdravstvene mjere egzistencijalno ugrozili, mogu biti sklonije otporu, nepovjerenju i teorijama zavjere, uslijed gubitka posla, dohotka ili, jednostavno, ekonomske neizvjesnosti.

„S jedne strane imate individuu, kojoj prijeti egzistencijalna ugroza, a s druge strane epidemiološke mjere, kojima se nastoji zaštititi društvo, kao kolektiv. Neka ranija inozemna istraživanja sugeriraju da su teorijama zavjere i otporu sklonije društveno isključene skupine, posebice oni materijalno deprivilegirani i oni koji iskazuju veće nepovjerenje u društvene institucije“, kaže dr. sc. Šuljok.

Upravo to nepovjerenje u društvene institucije se pokazalo ključnim nakon prvog vala i početnog povjerenja građana u one koji su trebali upravljati krizom u društvu. Dr. sc. Petričušić smatra da je razlog tome loše upravljanje krizom iz oformljenog stožera jer su mjere često bile nedosljedne i kontradiktorne.

„Posljedice toga su pogubne jer slabe povjerenje građana u institucije, a da bi demokracija bila funkcionalna, snažna i konsolidirana, trebaju nam građani koji vjeruju institucijama. Odnosno, to i nije pitanje povjerenja, već da te institucije rade svoj posao i to transparentno, jednako i učinkovito. To što građani ne vjeruju institucijama nije njihova greška ili njihova odgovornost, nego činjenica da te institucije nisu dobro upravljale krizom“, podsjeća dr. sc. Petričušić.

Nepovjerenje je, kao što smo se svi uvjerili, dovelo i do porasta teorija i teoretičara zavjera i činilo se da znanost jako gubi u toj utrci.

„Nažalost, kod određenog broja ljudi je pandemija dovela do radikalizacije stavova prema cijepljenju i epidemiološkim mjerama jer ih je pandemija izravnije pogodila i teže su se nosili s ‘novonormalnom’ situacijom, ali i kontradikcijama u upravljanju pandemijom. Osim toga, dužina trajanja pandemije dovela je do toga da je u cijelom društvu zamjetan pandemijski zamor te su vidljive reakcije koje se vjerojatno u ‘normalnoj’ situaciji ne bi dogodile. Moglo bi se reći da su frustraciju i bespomoćnost dijela javnosti dodatno rasplamsavali i neki politički akteri. Specifičnost ove situacije, u odnosu na neke ranije, svakako je u njezinoj globalnosti, ali i u umreženosti cijelog svijeta, koja je danas veća nego ikad prije. To sa sobom nosi i pozitivne, ali i negativne učinke, no svakako nam je svima ovo bila prilika za učenje“, smatra dr. sc. Šuljok i dodaje da povremena sumnja u znanost i progres te javna kritika znanstveno-tehnološkog progresa nije nov fenomen. Primjerice, u drugoj polovici 20. stoljeća su se javljale povremene kritike znanstveno-tehnološkog razvoja, prvenstveno kao reakcije na neki znanstveni neuspjeh, neetičnost ili pojavu pojedinog rizika. Znanost je posebno u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, tumači dr. sc. Šuljok, postala sve izloženija očima javnosti, pa tako i sada.

„Pandemija je znanost dovela u situaciju, u kojoj se od znanosti očekivao vrlo brz odgovor o nečem posve novom i nepoznatom, a u znanosti spoznaje nastaju često u sporom i mukotrpnom procesu. Osim toga, znanstveni sustav i stručnjaci su se našli pod političkim, društvenim i ekonomskim pritiscima, zbog čega je došlo do raznih kompromisa. Neki su bili nužni, ali su neki bili posve nepotrebni, nekonzistentni i dugoročno štetni za gradnju povjerenja između društvenih institucija i javnosti. A istraživanja su pokazala da su društva u kojima postoji povjerenje u relevantne aktere bila uspješnija u nošenju s pandemijom“, ističe dr. sc. Šuljok.

Nije samo pandemija otvorila Pandorinu kutiju teorija zavjera, nego i digitalno doba koje omogućava selekcionirano prenošenje informacija u krugu istomišljenika.

 

sociologinja dr. sc. Antonija Petričušić / Foto: snimio Jovica Drobnjak

Osim povjerenja, kao i više puta do sada, pokazao se pogubnim i nedostatak kritičkog mišljenja i nužnost uvođenja upravo toga u obrazovni sustav jer je ova pandemija bila kao pokazan primjer svima za slične potrebe u budućnosti.

„Živimo u digitalnom dobu i činjenica je da se digitalne tehnologije i mreže koriste nekritički i selektivno, što je dovelo do toga da su ljudi u svojim informacijskim mjehurićima konzumirali one informacije koje su oni smatrali relevantnima ili su potvrđivale njihove vrijednosne stavove. Vi danas možete sami izabrati tko će vas informirati, a to mogu biti i teoretičari zavjera. Kada se na hrpi nađe puno teoretičara zavjera, onda oni imaju osjećaj legitimnosti svojih ideja i tvrdnji i misle da broj opravdava njihova uvjerenja te tako hrane svoje stavove. No, to se nije događalo samo u Hrvatskoj, već diljem svijeta, a nažalost se događa i nakon pandemije. Ali, nije samo pandemija otvorila Pandorinu kutiju teorija zavjera, nego i digitalno doba koje omogućava selekcionirano prenošenje informacija u krugu istomišljenika“, smatra dr.sc. Petričušić.

Ona nije optimistična ni za budućnost jer smatra da je ključan upravo nedostatak učenja kritičkog mišljenja, i to ne samo kod nas, nego i u puno kvalitetnijim obrazovnim sustavima od hrvatskog. Također, napominje da ne postoji ni medijska pismenost, koja bi građanima omogućila da se educiraju kako da primaju sve informacije koje im se nude na internetu.

Isto misli i dr.sc. Šuljok, koja ističe da je važno educiranje ljudi o prepoznavanju vjerodostojnih izvora informacija, kritičko čitanje medija, kao i znanstvena i zdravstvena pismenost.

„Kao što je društvo danas umreženije nego ikad, tako su i znanstvene informacije puno dostupnije. No, jednako tako su dostupne i kvazi informacije, koje mogu rušiti legitimitet znanstveno prihvaćenog znanja, a koje, također, puno lakše cirkuliraju društvenim mrežama i dolaze do pojedinaca. Zato sustavno treba raditi na dijalogu s javnošću i povjerenju u institucije“, kaže dr. sc. Šuljok, ali za utjehu napominje i da je prije pandemije provedeno istraživanje u Hrvatskoj i u njemu je većina ljudi imala uglavnom pozitivne stavove o znanosti, iako ne nužno u svim situacijama i kod konkretnih znanstvenih tema.

Jednako tako, za čitatelje portala Nismo same dr. sc. Šuljok zaključno šalje i poruku kako prepoznati vjerodostojan izvor informiranja:

„Ako se većina znanstvene zajednice slaže oko neke spoznaje, a na internetu nađete samo jednu ‘studiju’ koja to opovrgava i to na nekoj znanstveno nevjerodostojnoj stranici, mala je vjerojatnost da ste nabasali na ‘vizionara’, a puno veća da je riječ o znanstveno neutemeljenim spekulacijama. Kritički se odnosite prema onome što pročitate na društvenim mrežama ili drugim medijima i konzumirajte vjerodostojne znanstvene izvore“.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.