„Brini se o svom tijelu. To je jedino mjesto koje imaš za život.” Jim Rohn

 

Važan dio rasta i razvoja ne čini samo naše unutarnje biće već i naše tijelo.

Self je u psihologiji dio naše osobnosti, doživljaj nas samih.

Osim psihološkog/ duhovnog selfa kroz odrastanje se razvija i takozvani tjelesni self odnosno doživljaj sebe kroz tijelo.

Kako odrastamo, izloženi smo utjecajima okoline koji oblikuju naše fizičko ja, uključujući one iz društvenih očekivanja i kulturnih praksi, kao i društvenih mreža.

Obitelj, kao naša prva društvena skupina, čini ključni temelj našeg razvoja, uključujući i tjelesni razvoj. Već kao mala djeca, svjesni smo naših tjelesnih mogućnosti, zapreka te što znače bolest i zdravlje. Kronične bolesti povezane su s negativnom slikom tijela, što ljude prisiljava da stalno ažuriraju sliku o svom tijelu i svoj identitet.

Istraživanja pokazuju da osobe s kroničnim bolestima imaju veću vjerojatnost da će patiti od mentalnih bolesti, zbog isprepletenosti tjelesnog i mentalnog zdravlja.

Negativna slika tijela i samopercepcija uzrokovane kroničnom bolešću mogu dovesti i do socijalne izolacije. Tada osoba percipira da se njenom tijelu ne može vjerovati i počinje oblikovati svoj život prema onome što tijelo zahtijeva, a ne prema onome što ona želi.

Nažalost, ograničena istraživanja bavila su se time kako se razvija slika tijela, i kako na nju utječu kronične bolesti, što rezultira nedostatkom znanja o tome kako postići pozitivniju sliku tijela. Istraživanja pokazuju da se ljudi s vremenom obično „naviknu“ na svoje kronične bolesti i „vrate“ zdraviju sliku tijela. Međutim, to putovanje često traje godinama i nije uspješno za sve.

Kronična bolest i slika tijela: “Tko sam ja – sada i sutra?”

Kronična bolest ne može se svesti samo na bolest. Ona utječe na naše razumijevanje toga tko smo, što možemo učiniti sa svojim životom i kako doživljavamo svijet.

Jedna ispitanica opisala je drugačiji doživljaj svijeta nakon života s kroničnom bolešću.

„Način na koji razmišljam se promijenio jer moje tijelo svijet doživljava drugačije. Svijet mi je dostupan na drugačiji način koji mijenja ne samo obrazac ponašanja već i način na koji doživljavam druge i sebe“, rekla je.

Njezina su se osjetila doslovno promijenila, što je naravno promijenilo način na koji je počela doživljavati svijet i svoju ulogu u njemu.

Velika borba s kojom se ljudi suočavaju, i kao djeca i kao odrasli, jest nevidljivost njihovih kroničnih bolesti.

“Ljudi ne vide da sam bolestan/na, i zamjeraju mi zbog toga.”

Nevidljiva kronična bolest dodaje dodatni teret.

Čak i ako se ne bunite protiv svoje kronične bolesti, drugi bi mogli. Obitelj i prijatelji možda neće “vjerovati” u vašu bolest jer ne izgledate drugačije ili se ne ponašate drugačije. Možda neće razumjeti da imate fizička ili mentalna ograničenja, što će nenamjerno utjecati na način na koji komunicirate.

Jedna je ispitanica opisala kako je taj nedostatak razumijevanja doveo do ogorčenosti njezinih prijatelja i obitelji.

„Oni ne mogu vidjeti moju bolest, a ja vidim kako to kod njih uzrokuje zbunjenost i frustraciju. Čak se čini da mi ni moja obitelj ne vjeruje“, rekla je. Srećom, ona je uvidjela da je to „njihov“, a ne „njezin“ problem, ali nemaju svi tu razinu otpornosti.

Druga ispitanica je opisala kako je muškarci doživljavaju nakon dijagnoze. Ogorčenost i odbacivanje mogu se pretvoriti u mržnju prema sebi, što može rezultirati nedostatak brige o sebi, negativnom slikom tijela, tjelesnom dismorfijom i razvojem mentalne bolesti.

Što se može učiniti?

Zasad nedostaju istraživanja o strategijama utemeljenima na dokazima za poboljšanje slike tijela kod osoba s kroničnim bolestima. Ono što znamo iz istraživanja jest da sudjelovanje u zajednici značajno poboljšava dobrobit i samo percepciju.

Primjeri uključuju njegovanje novih i postojećih društvenih odnosa. To se, naravno, mora događati u granicama onoga što vaše tijelo može podnijeti.

Pouka ovdje nije da su drugi ljudi potrebni da biste se osjećali bolje u svojoj koži, već da vam mogu pomoći da promijenite način razmišljanja o sebi. Jedan je ispitanik to lijepo formulirao. „Shvatio sam da nije važno što čujem od drugih ljudi. Ono što se događa u našim glavama čini da se osjećamo bolje ili lošije“, napisao je.

Podržavanje oboljelih može biti teško, ali život s bolešću i njezinim nametnutim ograničenjima je puno teži.

Tijelo koje je nekad bilo izvor snage i spontanosti može postati izvor ograničenja, boli ili neizvjesnosti.

U tom procesu prirodno je žalovati za ranijom verzijom sebe.

Ali s vremenom se može roditi drugačiji pogled: tijelo nije neprijatelj, nego suputnik koji daje sve od sebe u okolnostima koje nisu birane.

Kronična bolest nije ni moralni neuspjeh, ni znak slabosti . Ona je stanje koje traži prilagodbu, strpljenje i novu vrstu nježnosti prema sebi.

Pomirenje s tijelom ne znači da nam se sviđa sve što se s njim događa. Znači da biramo odnos suosjećanja umjesto borbe. A u tom odnosu često se krije nova vrsta dostojanstva. Ona koja kaže: „Ovo je moje tijelo, sa svim svojim ograničenjima, i još uvijek zaslužuje brigu, poštovanje i ljubav.”

Živjeti s time znači učiti slušati svoje granice bez srama. Znači dopustiti si odmor bez osjećaja krivnje. Znači redefinirati snagu – ne kao izdržavanje pod svaku cijenu, nego kao sposobnost da se svakodnevno brinemo o sebi unatoč izazovima.

To je tiha hrabrost.