Imala je svega 15 godina kada je primila šest kemoterapija, 23 godine bila je zdrava, a onda joj je ponovno dijagnosticirana maligna bolest.

 

Mislila sam da ulazim u menopauzu, ciklusi su postajali sve neredovitiji i duži, iako sam na to već navikla. Ne znam je li moj ciklus, nakon što sam u dobi od 15 godina prošla šest ciklusa kemoterapije i zračenja, ikada bio tipičan. Bolest je ostavila traga. Rekli su mi: moguće je oštećenje reproduktivnog sustava.

No, nekako je išlo godinama: povremena kontrola, visoka razina FSH (Folikulostimulirajućeg hormona), ambulantno ordinirano hormonsko nadomjesno liječenje bez detaljne obrade. Sama sam ga prekinula jer nisam bila sigurna radi li se uistinu o preuranjenoj menopauzi. A željela sam znati. Ipak, još nisam rodila. Tako sam samoinicijativno i otišla vaditi taj AMH hormon (Anti-Mullerov hormon koji je jedan od pokazatelja plodnosti  žena, op ur.), u vlastitom aranžmanu, znatiželje radi da vidim koliko mi je još preostalo jajnih stanica. Ne moram reći da je nalaz bio toliko očekivan, toliko surovo stvaran: odražavao je minimalnu količinu. Čuda se događaju, govorila sam si. Imala sam tada 37 godina.

 

 

“Govorila sam si kako nije moguće da opet imam karcinom. Nikad nisam mislila da mi se tako nešto može ponoviti, osjećala  sam se nepobjediva nakon prve bolesti.”

 

 

Pustila sam neko vrijeme da tako bude dok se nisam odlučila uhvatiti ukoštac s problemom koji me mučio i naručiti kod specijaliste. Petrova bolnica činila mi se kao pravo mjesto za to. Osim toga, ako mi je bilo potrebno hormonsko nadomjesno liječenje, ne bi li to, mislila sam, trebalo pisati u mojim papirima. Preko poznanice sam se naručila za pregled u Petrovu bolnicu. Termin sam dobila relativno brzo. Čekala sam na red u ambulanti za humanu reprodukciju. Uslijedio je ultrazvučni pregled nakon čega me doktorica poslala da izvadim i tumorske markere. O njima tada nisam puno znala. No od tog će dana markeri CA 19-9 i Ca 125 postati moja životna odrednica i strepnja. Sjećam se, dok sam čitala nalaz na zaslonu računala, a moja prijateljica stajala nada mnom gledajući, umuknule smo od zlog predosjećanja.

Nisu markeri bili tako visoki, ma budu oni puno viši kod oboljelih žena. O.K., nema veze, idemo vidjeti dalje. S nalazima sam stigla kod doktorice koja me uputila da provjerim tumorske markere.  Najavila mi je da će „sve ići van“, no rekla je kako se ne moram bojati… I da, još je rekla da napravim magnetnu rezonancu, a nakon toga opet dođem kod nje.

Moram li reći da se na magnetnu rezonancu kod nas čeka mjesecima? Odlučila sam je napraviti privatno. U roku od mjesec dana od prvog pregleda ležala sam na stolu više od dva sata i slušala buku uređaja. Nakon snimanja otišla sam na večeru s dvije prijateljice koje su me čekale sve vrijeme dok je trajao pregled. Dok smo čitale nalaz, nisam shvaćala što znači „slobodna tekućina u Douglasovom prostoru“, nisam shvaćala ili jednostavno nisam željela shvatiti.  

 

Martina Celizić/ Foto privatna arhiva 

 

Bilo je božićno vrijeme. S nalazima sam opet otišla kod doktorice, no ona je bila na godišnjem sljedeća tri tjedna. Sestra na šalteru prvi slobodni termin pronašla je za tek dva mjeseca, no gledajući moje nalaze duboko je promislila i proslijedila me kod dežurne doktorice. Na moj upit o čemu bi se radilo, ona je rekla da postoji sumnja na karcinom jajnika i odmah ugovorila ultrazvuk i pregled kod onkološkog ginekologa. Ultrazvuk je pokazao tvorbu na svakom od jajnika, uz sugestiju da se pomolim Bogu jer da je u najboljem slučaju u pitanju borderline tumor jajnika (epitelni tumor s niskim malignim potencijalom, op.ur.). Moram li vam reći da sam nakon toga na internetu sve istražila.

Nakon pregleda kod onkološkog ginekologa dobila sam termin za laparoskopiju. Objašnjeno mi je da u slučaju da se radi o malignom obliku, pa i samo jednog jajnika, sve treba ići van.  Možda je koja stanica preostala od Hodgkinovog limfoma rekao je ginekolog, na što sam samo odmahnula rukom – pa to je bilo prije 23 godine! Dobro se sjećam da mi je moj hematolog rekao kako, ako se nakon 10 godina remisije pojavi novi karcinom, to nema veze s  Hodgkinovim limfomom.

U međuvremenu sam potražila i drugo mišljenje. Išla sam „preko veze“. Taj mi je ginekolog ulijevao nadu. S popriličnom je sigurnošću rekao kako to nije ništa i poslao me da ponovim tumorske markere. Rekao mi je, također, kako je na meni da odlučim hoću li ići na laparoskopiju ili ne. On se slaže sa svakom od mojih odluka.

Moram li vam reći da sam tek tada bila u ogromnoj dilemi – ići ili ne ići na laparoskopiju. S jedne strane je operativni zahtjev, a s druge ne odveć zabrinut liječnik. Ipak, laparoskopija sa sigurnošću sve pokazuje…

Na kraju sam se ipak odlučila za laparoskopiju. Sa svojim sam ginekologom kratko željela razgovarati prije samog operativnog zahvata. Dok sam čekala laparoskopiju na moj je zahtjev došao u sobu. Zamolila sam ga da, ako je ikako moguće, poštedi moj reproduktivni sustav. Tijekom laparoskopije izvađen mi je jedan jajnik dok su drugi ostrugali i ostavili.

Oporavak je prošao brzo, sve je prošlo osim tog dugog čekanja na citološki i patološki nalaz. Govorila sam si kako nije moguće da opet imam karcinom. Nikad nisam mislila da mi se tako nešto može ponoviti, osjećala  sam se nepobjediva nakon prve bolesti.

Sve dok me jednog poslijepodneva, nakon tri tjedna, nije nazvao liječnik iz Petrove. Bio je to ugodan, mlađi glas koji mi je priopćio da je nalaz pokazao maligni tumor na oba jajnika, uz pozitivan citološki nalaz, što znači prisutnost malignih stanica u ispirku. Vrsta karcinoma: svijetlostanične – jedan od onih rijetkih karcinoma jajnika i vrlo agresivnih. Figo stadij: I C. Naručena sam na laparotomiju već nakon dva tjedna.

Vijest sam primila s neobičnom smirenošću. Pa kako i ne bih, pa ja znam što je to, znam ja kako se bori s malignom bolešću. Sve mi je poznato, nisam iznenađena. Kemoterapija mi je poznata, biti bez kose mi je poznato. Čak sam i u nekom trenutku bila spremna umrijeti. U jednom sam se trenutku pomirila i s tom mogućnošću.

Sve mi je bilo poznato, osim jednog pitanja: Zašto grom udara u isto drvo dva puta? Zašto u dobi od 38 godina to drvo moram biti ja?

Dan za danom, došlo je i vrijeme operacije. Bila sam jako preplašena, osobito slušajući priču kolegice iz sobe kako joj je bilo teško, a operacija je bila ista. No, moje je tijelo odlučilo drugačije reagirati. Dok sam se  budila u sobi intenzivne opalila sam selfie. Nije bio baš najljepši, no važan je duh. Bilo je podnošljivo, bol je bila podnošljiva. I dok sam radila prve korake bilo je podnošljivo. I dok sam se oporavljala nakon operacije bilo je podnošljivo. Zapravo, sve je bilo podnošljivo, iako sam se spremala na nepodnošljivu bol. Svako je tijelo ipak drugačije…

Kemoterapija je uslijedila dan nakon mog 38. rođendana, dva tjedna nakon što su me iz bolnice otpustili na kućnu njegu. Lijekovi su visjeli iznad moje glave dok je moja jedina briga bila hoće li mi pronaći venu. Čak sam tih dana razmišljala o kupovini preko web-a „vein finder“ uređaja, uređaja koji sprječava potpuni gubitak kose. I tako, od ciklusa do ciklusa. Kosu nisam u potpunosti izgubila. To na početku nisam znala, pa sam strepila dok sam na jastuku pronalazila mnogobrojne vlasi kose. Bilo je tako tijekom svih šest ciklusa. Kosa mi se ozbiljno prorijedila, no imalo sam toliko gustu kosu da se to nije bitno primjećivalo.

Imala sam krize, osobito dok sam slušala priče žena s kojima sam bila u sobi. Uglavnom su bile starije od mene s rekurentnim oblicima iste bolesti. Nije baš nešto motivirajuće, zar ne? Slušajući teške priče tih snažnih žena, osjećala sam kao da nemam pravo bilo što reći. Ipak je meni bilo puno bolje nego njima. Ili ipak nije?

U kolovozu sam napravila CT, uočene su neke promjene na jetri i slezeni. Indiciran je PET/CT. Što sada? Iščekujući PET/CT dane sam kratila istraživanjem interneta, što, naravno, nije najbolja ideja jer sugerira one najgore scenarije. Nakon PET/CT-a poslali su me na punkciju neke žarišne tvorbe. Gdje je kraj? I to sam napravila. Nalaz je, hvala Bogu, bio u redu. Bila je to samo nekroza tkiva. Prva kontrola kod mog onkologa i sve je u redu. Idemo dalje.

Krajem listopada, nakon osam mjeseci bolovanja, vratila sam se na posao. Shvatila sam da mi je posao potreban da odmaknem misli od najluđih ideja i scenarija koje lutaju glavom kada imaš previše vremena. Ususret drugoj onkološkoj kontroli, osjećam se dobro. Menopauza mi ne stvara neke veće probleme. Nemam toliko spominjane valunge. Možda zato što sam se godinama na nju polako navikavala. Čak sam krenula i vježbati.

Neke stvari više nikada neće biti iste. Nisam dobila odgovor na pitanje „Zašto grom udara isto drvo dva puta?“ Odgovora zapravo nema. Ili ćeš sjesti i plakati radi onog što ti se dogodilo, ili ćeš krenuti dalje i iskoristiti ono što imaš sada…

Imala sam sreće. Karcinom jajnika rijetko se otkriva u ranom stadiju. Kod mene je otkriven sasvim slučajno. Imala sam sreće što sam magnetnu rezonancu mogla sama platiti jer ona je bila ključna za dalje. Imala sam sreće što su me primili, unatoč godišnjem, i započeli obradu. Imala sam sreće što sam se ipak odlučila za laparoskopiju. Imala sam sreće što su uz mene bili divni ljudi, moja obitelj, partner i prijatelji koji su brinuli za mene. Imala sam sreće što nisam izgubila kosu, iako to nije ono najgore što ti se može dogoditi. Imala sam sreće nebrojeno puta…