Postoje ljudi kojima nikada ne možeš dovoljno puta reći koliko ti znače. Trudim se, svaki dan. Ne ostavljam za sutra, jer sutra je svima, ne samo meni, neizvjesno. Većinu njih često srećem, čujem se s njima i kažem im koliko mi znače. I svima njima, znaju oni koji su, želim mir, sreću i zdravlje svaki dan.
Postoje i moji prijatelji od kojih me dijeli ocean, ali su uvijek tu, stisnuti u mom srcu i ne dopuštaju da daljina učini svoje. E njima danas želim poslati čestitku.
Od njih uvijek, baš uvijek, stigne čestitka za Božić, a ja uvijek u strci, totalno neorganizirana, uvijek se kasno sjetim kako bih i ja njima trebala napisati čestitku. I onda je ne pošaljem.
Mom životu dali su pečat koji ne blijedi. S njima sam kartala cijele noći, oni su uvijek tiha, nenametljiva potpora. Oni su ljudi koji za čas unesu sunce u ne baš dobar dan. Nedostaju mi jako, pogotovo u ovo blagdansko vrijeme koje me uvijek vrati više od 18 godina unatrag u vrijeme kada smo, baš pred blagdane, i suprug i ja ostali bez posla. Djeca su nam tada bila mala pa su pitale: “Hoćemo li mi sad imati Božić?” Sjećanje na njih vrati me u vrijeme prve operacije, kemoterapije…
Moji Ankica i Mladen Baković, moji migranti, od Zenice do Njemačke, preko Strizivojne do Amerike…
Hvala vam što ste ne samo ušli u moj život nego i ostali u njemu. Hvala vam na svakom pravom bosanskom vicu, hvala na svakom osmijehu koji ste mi izmamili kad mi nije bilo do smijeha…
Hvala vam što ste me naučili da je život lijep i kad ti je najteže…
Dragi moji “Amerikanci”, želim vam mir i ljubav, želim vam konačno i sebe u Fremontu, u vašoj Kaliforniji.
Želim vam… ma vi sve zapravo znate.
Volim vas puno. ♥
Vaša Ivanka!
