Tih sam dana upoznala puno više ljudi no što sam im mogla zapamtiti imena. Bila sam nova u firmi pa su mi stariji kolege rekli da si bolesna. „Joj, opet sam pobrkala imena…“, pomislila sam kad sam te vidjela. Imala si zarazan osmijeh od uha do uha. A kada je tvoja energija ispunila prostoriju u koju si ušla, bila sam uvjerena da ti nisi „ta Ivanka“. Ma nije floskula, doslovno se osjetilo da si tu. „Opet nova boja kose! Bože, pa sve ti dobro stoji“, nisam mogla ne primijetiti. „Ah, pa lijepom čovjeku sve lijepo stoji“, odgovorila si mi u svom stilu. Puno kasnije shvatila sam što si time htjela reći.
Da ljude ne treba dijeliti na zdrave i bolesne, lijepe i manje lijepe, pametne i manje pametne, već na ljude i Ljude. Jer to se ponekad ne vidi na prvi pogled. Ni na drugi. Ali Čovjeka prepoznaš. U malim stvarima, u svakodnevnim situacijama…
Tražila sam riječi kojima bih opisala kakvu si podršku ti nama davala kad je tebi bilo teško. Da, dobro sam napisala. Ti nama. Prolaze ljudi kroz našu „sobu“, i svima želimo prepričati tko je Ivanka, kakva je, što nam znači… Ali, ne može se to. Ivanku moraš doživjeti! Moraš je čuti kako bi je kasnije prepoznao u trenutku. Moraš je doživjeti kako bi osjetio prazninu kada ona ne sjedi za svojim stolom ili kada ne osjetiš kako ti se tiho krevelji iza leđa jer se pretvaraš da si nešto što nisi. Koliko sam puta znala pomisliti: Što bi sada Ivanka rekla?
Zapravo, samo sam ti htjela poželjeti blagdane kakve zaslužuješ, jer znam da imaš sve što trebaš (osim 5+2, a i to ćeš dobiti u petak).
Znaš na kojoj adresi, čekaju te tvoji Ljudi. ♥
Voli te Danijela!
