Verica Korica oboljela je 2013. od raka dojke. Od dana kada je saznala dijagnozu vodila je dnevnik bolesti, a nama je ustupila neke dijelove.
Bio je dan kao i svaki drugi. Običan dan, osim što sam imala laganu temperaturu i upalu sinusa. Ljenčarila sam u krevetu i pomislila kako nije ni loše biti malo bolestan i izležavati se. A onda je zazvonio telefon.
– Jeste li vi Verica Korica? – pitao je glas s druge strane žice.
– Jesam – odgovorila sam.
– Jeste li vi bili kod nas na mamografiji? – glasilo je sljedeće pitanje.
– Jesam – odgovorila sam opet.
– Ja sam doktor Tomislav, u vašoj smo dojci našli neke nakupine ili tvorevine (ne sjećam se više što je točno rekao) pa bih vas molio da dođete da to provjerimo – rekao je.
– Molim? Upravo sam bolesna. Pričekajte malo da ozdravim pa mi onda recite, ne mogu sve odjednom – rekla sam.
S druge se stane čuo glas: – Bez panike moramo vidjeti što je to.
Sanjam li? Užas! Moram se probuditi. Sigurno buncam, imam temperaturu. Pljuskam se po licu. Ništa. I dalje čujem glas.
– Donesite uputnice za ultrazvuk i citopunkciju – govori mi.
– Za što? – pitam.
– Vaša liječnica zna što trebate donijeti – rekao je.
Kakva citopunkcija? To je rak! I dalje ne znam jesam li budna ili sanjam. Moram se se probuditi, pomislim, kad čujem isti glas.
– Zapišite kada trebate doći – govori mi.
Pišem po novinama, a mozak mi govori „Ne sanjaš, u snu se ne može pisati“.
– Do viđenja, obavezno dođite – rekao je na kraju.
TIŠINA. Ja ne postojim. Tijelo mi je zagipsano. Ma ne, to ja sanjam. Samo mi treba malo duže vremena da se probudim, Zovem snahu, plačem … Ona kaže kako je ove godine baš puno žena zove zbog iste stvari. Hvata me panika. Zovem susjedu, ona me tješi. Kaže kako je i ona išla na taj pregled, no pokazalo se da nije ništa, samo masno tkivo koje i dalje redovito prati. Želim vjerovati u to, ali u želucu mi stoji sve veći grč, a nemir se širi cijelim tijelom. A samo trenutak prije toga bezbrižno sam ljenčarila u krevetu. Sve se okrenulo u minuti. Dolaze suprug i sin. Sin me pogledao ravno u oči. Vidim da zna i da je uplašen zbog onoga što bi mogao vidjeti. Snima svaki pokret moga lica, sve moje emocije. Tješi me. – Sve će biti u redu – kaže.
Muž me ne može ni pogledati. Zna kakav sam emotivac i što sada proživljavam. Tražim sina da mailom od moje liječnice zatraži uputnice jer ja to ne mogu. Ne mogu to ni izgovoriti. Liječnica je na uputnicama napisala da se traži nešto dobroćudno u dojci. To me malo umirilo. No, ako se zna da je dobroćudno, zašto me ponovno zovu, pitam se i odmah si odgovaram. Sigurno će pratiti kako se ne bi pretvorilo u zloćudno. Dolazim na ultrazvuk i citopunkciju. Suprug ide sa mnom. Imam problem s orjentacijom u prostoru. Ne znam izaći iz malo veće trgovine, a kamoli li iz bolnice.
Dajem uputnice. Na šalteru piše ŠTRAJK. Pitam se hoće li me primiti. Sestra je ljubazna i prima me. Pita me po kojoj sam došla osnovi budući da samo uputnice nisu dovoljne. Kažem joj da me nazvao liječnik i rekao mi da dođem. Moram sjesti i pričekati. To mi je već loš znak. Ako moram sjesti, znači da je nešto loše. A ne, možda treba malo dulje čekati, tješim samu sebe.
“Pogledam kroz prozor. Sve je drugačije. Ni boje više nisu iste. I tada shvatim. Moj je život izgubio boju.”
Čekaonica je ugodna, ima i televizor. Prostor je nalik na slijepu ulicu, ima samo jedan ulaz, koji je ujedno i izlaz. Iz sobe izlazi zgodna mlada žena. Zagledala sam se u nju zbog njezine ljepote. Pogleda me i pita: – Gdje je tu izlaz? Mora da je u toj sobi nešto strašno doznala, pomislim. Sva sreća da ja idem u drugu sobu. Kod doktora Tomislava. Odjednom čujem svoje prezime. Korica! Zovu me baš iz te sobe. Skamenila sam se. Noge su mi teške. Jedva ulazim. Doktor je ljubazan, suzdržan. Pravi profesionalac. Sva sam se oznojila od straha. Tražim vlažne maramice da se malo obrišem. Ne mogu ih naći, sva se tresem. Počinje pregled. Sva čula su mi se izoštrila, nastojim pročitati s liječnikovog lica što vidi. Ništa ne mogu odgonetnuti. On šuti i samo gleda.
– A, evo nešto, nešto malo – rekao je odjednom. Odmah sam osjetila olakšanje. Dobro je, malo je.
– Doktore jesam li nadrapala? – pitam.
– Niste nadrapali, to se može liječiti. Zato i postoji preventivna mamografija da se rano otkrije – odgovora.
Još moram čekati citopunkciju, otprilike dva sata dok liječnica ne dođe s odjela. Suprug i ja odlazimo u park. Krasan je sunčan dan. U parku je sve puno djece. Igraju se, trče i vrište. Paše mi ta galama. Idem pogledati što mi je liječnik napisao u nalazu. Vidim da piše 18 milimetara. Pitam supruga koliko je to 18 milimetara. Mozak mi je blokiran.
– To ti je kao lješnjak – kaže on.
Užas! To je veliko! Opet sam sva zabetonirana. Vraćam se u čekaonicu, još tri žene čekaju citopunkciju. Jedna prelistava neki časopis, potpuno opuštena i smirena. Druge dvije gunđaju na dugo čekanje. Imaju puno posla, a tu će izgubiti cijeli dan. Prozvali su me. Ulazim u istu sobu. U njoj su moj liječnik i dvije ljubazne doktorice.
Isti postupak. Opet ultrazvuk. Liječnica pita koja je dojka za punkciju. Doktor šuti, možda djelić stotinke, ali mom mozgu dovoljno da zaključi. Pa on uopće ne zna koju dojku mi je gledao. Mogla bih ostati bez krive dojke… Kome su ono odrezali pogrešnu nogu?…Užas. Tada čujem kako izgovara – lijeva. Dobro je, ipak zna koja je. Osjetim lagani ubod igle. Gledam na ekranu kako igla prodire u tu moju tvorevinu. Liječnik mi daje nalaze. Gleda me ravno u oči. Čvrsto i odlučno govori:
– Nalaz citopunkcije bit će gotov za osam dana, ali bez obzira na to što će on pokazati to mora što prije van.
Stojim potpuno šokirana. Ne mogu se pomaknuti. Gledam u liječnika u nadi da će reći nešto ohrabrujuće. Tražim nadu, neko malo svjetlo, no dočeka me odlučan i pomalo strog pogled.
Stojim….stojim….stojim…. Jedva okrenem glavu prema liječnicama. One su žene, one bi trebale biti emotivnije. Sigurno će me one utješiti. Opet ništa. Samo su me gledale. Njihovi su pogledi bili nalik na zamrznutu sliku na televiziji.
Stojim….stojim….stojim….stojim…. tišina….tišina….
Tada čujem kako mi jedna od liječnica daje upute.
– Sjednite u čekaonicu i držite 10 minuta flaster da vam dojka ne pocrni – rekla je.
Crni humor. Ja umirem, a ona se brine da mi ne pocrni dojka.
Napokon izlazim. Suprug je već naslutio da to neće biti dobro. I on je uplašen.Visok i jak čovjek sjedi u maloj stolici. Izgleda stisnuto kao osušena kruška.
Kažem mu samo da nije dobro i da moram na operaciju.
Verica Korica / Foto: privatna arhiva
Hodam, a ne znam da hodam. Mozak mi je potpuno blokiran. Život teče dalje bez mene. Ne sudjelujem više u njemu. Ne znam kamo pripadam, koji je to svijet u kojem bih se sada osijećala prihvaćenom. Sve mi izgleda drukčije. Pomislim kako bi bilo dobro da mi liječnik nije rekao za operaciju. Još bih se tjedan dana nadala. Lakše bi mi bilo čekati nalaz. Dolazim kući, kao da to nije moj stan, kao da sam u nekoj tuđoj kući. Sve mi je strano, nekako nepoznato. Pitam se što da radim. Što uopće mogu raditi? Što uopće više ima smisla? Mozak mi je prazno platno, samo se nazire ravna crna crta, ona kada doktor kaže „vrijeme smrti je u toliko i toliko sati.“
Pogledam kroz prozor. Sve je drugačije. Ni boje više nisu iste. I tada shvatim. Moj je život izgubio boju. Otišla sam u neki drugi svijet.
Nemir u meni je sve jači, tjeskoba me guši… Bojim se noći. Zovem svoju liječnicu. Tražim ju da mi da tablete kako bih mogla zaspati.
