Zašto oboljeli ponekad osjećaju da su beskorisni?

Koliko vrijedi čovjek koji je bolestan?

I je li društvo to koje smatra da smo ako se razbolimo ‘roba s greškom’?

Pa smo i sami počeli definirati sebe, ovisno o tome koliko smo učinkoviti.

Gubitak sposobnosti da živimo u skladu s očekivanjima koja imamo o sebi preokreće naš svijet i naš osjećaj mjesta u njemu.

Bolest nas često navede da vlastitu vrijednost mjerimo kroz ono što više ne možemo.

No, vrijednost čovjeka ne nestaje s gubitkom snage, zdravlja ili neovisnosti.

Ona ostaje u samom postojanju, u hrabrosti da izdrži, u tihoj borbi koju nitko ne vidi i u svakom malom koraku naprijed.

Neizbježno je da se većina nas u nekom trenutku nađe na raskrižju između ‘Glumit ću da mi nije ništa pa makar se slomila’ i ‘Dosta mi je skrivanja, nešto se mora promijeniti.’

Ako ste pokušali glumiti da ste zdravi, vjerojatno ste zaključili da je cijena previsoka, a povrat ulaganja nije ni približno dovoljno visok.

Ogoliti sebe i svoje zdravlje nije nimalo lako. Jer i sami priznajemo jednu od iskrenih istina o životu uz bolest, a one zahtijevaju da preispitamo način na koji gledamo na sebe i svoj život.

Zašto se osjećamo nedovoljni?

Kada nas teška bolest čini beskorisnima, neadekvatnima ili nedostojnima, to nije zato što smo zaista takvi.

To je zato što svatko od nas osjeća da ima svrhu, a ta svrha nas inspirira na djelovanje.

Brinemo se o svojim obiteljima, sudjelujemo u raznim aktivnostima te dijelimo i razvijamo svoje talente na radnom mjestu. I naravno, znamo da se moramo brinuti o sebi – umu, tijelu i duhu.

I kada smo prisiljeni priznati da ne možemo lako raditi te stvari onako kako smo to činili prije, mučimo se s pitanjima na koja ne možemo odgovoriti pa počinjemo stvarati vlastite odgovore i vizualizirati scenarije koji samo pojačavaju osjećaj nemoći. Počinjemo si predbacivati:

– očito zaslužujem patnju;

– bolest je sigurno kazna;

– nitko se ne bi trebao brinuti za mene;

– ja sam teret.

S druge strane, sasvim je razumljivo osjećati samosažaljenje jer to znači da priznajete što se dogodilo ili vam se događa.

Ali uz nekoliko pravila života:

– ne ostajte u samosažaljenju predugo jer će ono postati vaš najveći neprijatelj;

– ne možete popraviti samo ono s čime se ne možete suočiti;

– jasno izrazite zašto smatrate da vas vaša kronična bolest čini beskorisnima ili nedostojnima, a onda to i zapišite;

– navedite sve emocije koje prate svako vaše ‘zašto’.

Neadekvatan/na sam jer više ne mogu raditi puno radno vrijeme.

Tužan/na sam jer sam volio/la svoj posao i brinem se za novčanu sigurnost.

Osjećam se beskorisno u kući jer su i najjednostavniji poslovi iscrpljujući. Bojim se da će mi obitelj zamjeriti zato što ne mogu raditi sve što sam prije mogao/la.

Propuštam život jer sam previše fizički slab/a ili umoran/na da bih putovao/la ili se bavio/la tjelesnim aktivnostima.

Ljuti me što drugi ljudi uzimaju svoje dobro zdravlje zdravo za gotovo i nemaju pojma koliko se ja mučim.

Dopustite si da procesuirate ono što osjećate!

Cilj je biti iskren prema sebi i prepoznati sirove, istinske emocije.

Razgovarajte s nekim o tome kako se osjećate.

Birajte mudro.

U redu je olakšati dušu onda kada nema brzih rješenja. A nekada upravo zbog toga.

Također je sasvim u redu pitati druge kako su se nosili s osjećajima neadekvatnosti zbog svoje bolesti.

Važno je ići kroz strah, ali i znati se odmoriti od svega što nas tišti.

Bez obzira na pristup koji odaberete, vaš je cilj inspirirati se da poduzmete neku akciju koja će vam pomoći da krenete u pravom smjeru.

Jedan od najvećih izazova bolesti jest to što moramo preispitati svoje ideje o napretku ili postignuću i priznati da mali koraci mogu biti velike pobjede.

Ne podcjenjujte ove male pobjede.

Slavite svoju ustrajnost i otpornost.

Ne morate pogoditi ravno u cilj.

Važno je ići u pravom smjeru.

Vi ste jedna zasebna jedinka na svijetu; svi možemo učiniti nešto, ali nitko ne može učiniti sve.

Ako ne možemo učiniti sve, ne smijemo zbog toga odbiti učiniti ono nešto što možemo.

Budite zahvalni.

Svaku večer prije spavanja razmislite koje su danas bile vaše male pobjede.

Sunčan dan?

Dobra knjiga?

Ležeran razgovor s prijateljem?

Ukusno jelo?

Smijeh djeteta?

Sve se računa.

Jer vrijednost čovjeka ne nestaje s gubitkom snage, zdravlja ili neovisnosti. Ona ostaje u samom postojanju i hrabrosti da izdrži.

Čak i kada preispitujete vlastitu vrijednost ili svrhu, drugi ljudi vas trebaju. Svijet vas treba.

Baš kao što vi trebate svijet.