Bio je listopad prošle godine kada sam, nekoliko dana prije 39. rođendana, prilikom redovitog samopregleda dojki, napipala nešto čudno, nešto što do tada nije bilo tamo.
Odmah sam zakazala ultrazvuk, nakon kojega je bila prvo punkcija, pa biopsija koja je potvrdila najgore sumnje. Radilo se o karcinomu dojke i to agresivnom invazivnom tipu.
Moj svijet se srušio. Sve što me do tada brinulo nije više bilo bitno. Kako se ja, koja sam redovito vježbala, zdravo se hranila, bez genetske predispozicije, sada suočavam s ovime?
Uvijek sam mislila da će, ako se ikada razbolim, to biti kada budem stara, kada se netko bude mogao brinuti za mene, a ne u ovim godinama kada netko ovisi o meni. Moje dvoje male djece trebalo je mamu. I upravo zbog toga nisam dugo očajavala i plakala. Obrisala sam suze i krenula u borbu.
Operacija je bila prije Božića, a nakon toga prošla sam 16 ciklusa kemoterapija i 15 zračenja. Prve četiri kemoterapije (crvene) skoro su me ubile. Teško sam ih podnosila, osam dana nisam mogla podići glavu s jastuka. Otpala mi je kosa koja je bila moj zaštitni znak, uvijek duga, kovrčava, njegovana. Nakon toga otišle su obrve i trepavice. Obrve su mi otpale čak dva puta. To je nešto što te psihički može dotući uz sve bolove koje osjećaš od kemoterapije.
Uvijek sam mislila da će, ako se ikada razbolim, to biti kada budem stara, kada se netko bude mogao brinuti za mene, a ne u ovim godinama kada netko ovisi o meni. Moje dvoje male djece trebalo je mamu.
Magdalena Srdarević uoči prve kemoterapije (Foto:privatni album)
Cijeli taj period imala sam, i još imam, ogromnu podršku cijele obitelji i prijatelja. Osjetila sam neku vrstu zaštite kroz njihove riječi podrške i molitve koje su mi svakodnevno upućivali.
Javljali su mi se poznanici te bivši i sadašnji učenici koji su mi dali do znanja da sam im u mislima, a to puno znači u teškim trenutcima.
Moj suprug bio je našoj djeci i mama i tata, a meni njegovatelj, podrška i oslonac. Riječi “u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti” dobile su puno značenje u ovoj godini našega braka.
Moja djeca bila su najveća pozitiva koju sam mogla i zamisliti, zajedno smo se smijali i šalili, puno grlili i mazili.
Moja majka bila je uz mene cijelo to vrijeme, a istovremeno u svojoj boli, jer mi je na dan biopsije iznenada preminuo tata.
Zbog cijele situacije posjećivala sam psihologinju, i to mi je puno pomoglo. Ipak je drugačije kada te sasluša netko tko sve to promatra iz drugoga kuta.
Medicinske sestre u dnevnoj bolnici u Požegi svojom empatijom, vedrinom i dobrotom bile su svjetlo u tmurnim danima kada sam primala kemoterapije.
Kada misliš da ne možeš više podnijeti, čovjek opet na kraju sve preživi.
Valjda je taj križ koji nosiš taman težak onoliko koliko ga možeš izdržati.
Polako se oporavljam, još uvijek primam pametni lijek i antihormonsku terapiju, ali puno šetam, vježbam, čitam, kuham, odmaram…
Izgledam drugačije, učim kako posložiti prioritete, a promjena se dogodila i u glavi. Čovjek iz ovoga može i mora izaći jači i osnažen za sve što dolazi.
Želim biti dobro, želim gledati moju djecu kako rastu.
Uskoro ću proslaviti 40. rođendan i bit će to proslava u kojoj ću slaviti život i zahvaljivati Bogu na svakom danu.
Svim ženama poručujem da idu na preventivne preglede i da rade samopreglede, jer jedan takav običan samopregled jedne večeri u listopadu spasio je moj život.
