Prvi put sam poželjela javno progovoriti o svom iskustvu kada sam pročitala poziv Udruge Nismo same da se uključimo u kampanju „U listopadu nosimo roza!“
Jako cijenim rad Udruge Nismo same i svih koji sudjeluju u njihovim projektima.
I sama sam radila godinama na Nacionalnom preventivnom programu ranog otkrivanja raka dojke. Išla sam redovito na sistematske preglede. Medicinska sam sestra po struci i majka troje djece. Uz posao i obitelj volontiram u udruzi Žene u Domovinskom ratu – Zadar, neumorna sam i svakodnevno u petoj brzini. Imala sam 48 godina kada sam u snu čula glas koji mi je rekao: “Napravi mamografiju!”
To se ponovilo još dva puta i osjetila sam strujanje preko desne dojke.
Sutradan sam radila u Gračacu na mamografskim pregledima, s ekipom tada jedinog pokretnog mamografa u Hrvatskoj, u vlasništvu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ iz Zagreba.
Na pauzi sam im ispričala što sam sanjala i o strujanju koje sam osjetila. Rekli su da moram obavezno i ja napraviti pregled. Na prvu mi se nije dalo, dan se odužio, naradili smo se i već smo bili umorni. No, inženjeri nisu odustajali. Nevoljko sam skinula uniformu kako bi me poslikali. Vidjela sam da Jurica češka bradu i gleda slike, zove inženjerku Ivanu. I ona tiho priča… Odmah sam znala da nije dobro. Rekli su mi da vide dvije tvorbe, ali da to ne mora ništa značiti.
Tako je krenulo.
Sutradan sam došla na posao. Nisam imala snage odmah reći šefici. Rekla sam joj tek oko podneva, a onda je nastala strka.
Poslali su me opet na mamografiju, obavila sam i ultrazvuk pa citopunkciju. Čitavo sam vrijeme plakala. Plakala zbog brige, ljubavi i empatije ljudi s kojima sam radila. Svi su se prepali, a bome sam i ja bila uplašena.
Naša je patologija potvrdila dijagnozu: imala sam rak dojke, dvije maligne tvorbe u dojci.
Jesam li vam rekla da su moja kćer i zet liječnici? Oni su organizirali da na liječenje dođem u Zagreb. Nikad neću zaboraviti kako me je moja kćer držala za ruke i rekla: “Mama, ništa se ne brini! Josip i ja ćemo se brinuti za tebe, bit ćeš u najboljim rukama!”
A meni se srce rastopilo…
Ja koja sam sve svima organizirala, preglede, treninge, sad netko drugi to radi za mene. Kako je to lijepo doživjeti.
Konzilij je odlučio da moram odstraniti cijelu dojku. Majko mila, oplakivala sam je tjedan dana. Osjećala sam kao da se kida moja ženstvenost, moje majčinstvo, moje sve.
Došao je i taj dan, utješno je što će mi odmah staviti implantat, ispod prsnog mišića. Ovo smatram vrlo bitnim za psihu i emocije svake žene. Kad god spustim pogled na moj dekolte, on je uvijek isti.
PHD nalaz je pokazao da su se osim navedene dvije tvorbe, ‘nakotile’ još četiri male invazivnog karcinoma na donjem dijelu dojke. Nisu bile vidljive ni na jednom aparatu.
To što sam odstranila dojku, spasilo mi je život. A ja sam plakala…
Još su mi odstranili maternicu i jajnike da ne hrane tog ‘račića’, a nakon toga i štitnjaču, jer se i na njoj nešto ‘nakotilo’.
Uglavnom, ja se sada jako trudim biti hormonalno uravnotežena žena, osjećam da sam Božja miljenica i da je onaj glas bio opomena mog Anđela čuvara.
Slušajte glas u sebi, upoznajte svoje tijelo i stavite sebe napokon na prvo mjesto!
Foto: Ivana Haberle/privatna arhiva
