Nakon pet teških operacija, tri operacije endometrioze te posljednje, one najgore, karcinoma u 35. godini, s kojim se još dosta borim pa mi je unazad 2.5 godine bolnica, takoreći, drugi „dom“, želim s vama podijeliti ono što je svima najpotrebnije: ljubav i razumijevanje.

Unatoč teškim dijagnozama, magistrirala sam socijalni rad. Prije toga sam bila ekonomistica i kozmetičarka, a godinama sam i volontirala s djecom s posebnim potrebama. Uz sve, imam još nekoliko dijagnoza, od artritisa, gerba, celijakije, astme, talasemije… Previše za jednu osobu, zar ne?

 

Budući da smo u  mjesecu borbe protiv raka dojke, ne mogu ostati imuna pa svima koji su u ovim situacijama želim uputiti podršku barem putem sljedećeg teksta.

Ne znam kada ste i na koji način saznali da bolujete od karcinoma, no ono što dobro znam jest to da imate ispred sebe velikog neprijatelja koji će vas u svakome smislu ogoliti do kože. Ja sam za svoju dijagnozu saznala na sami Badnjak. Koliko vam na putu ozdravljenja treba borbe i snage, najbolje znate vi sami i, ako imate sreće, jedna mala šačica ljudi koji su uz vas.

Znam da su se mnoge od vas pitale: a zašto baš meni? No, vjerujte, ne vrijedi na to trošiti ni energiju ni živce jer odgovor, barem ne na ovome svijetu, nećete dobiti. U jedno sam sasvim sigurna, u to da rak niste zaslužili! I zato, nemojte mu dati glavnu riječ, jer on vam želi sve oduzeti, ali doslovno sve. Raku treba pokazati zube, jer to je jedini način ozdravljenja. Svi koji me poznaju znaju koliki sam borac, cijeli život. Da je bilo lagano, nije, niti malo. No, ljudima se čini da je lagano, jer ja nisam osoba koja će javno sebe pokazivati u najtežim izdanjima, a nemojte ni vi. Oni koji vas vole dovoljni su i oni će biti tu kada je najgore.

Ono što mene drži je vjera. I ne, ja nisam osoba koje ljude osuđuje prema vjerskoj pripadnosti, nismo mogli birati gdje ćemo biti rođeni i u kojoj religiji, no ono što jedino možemo birati je biti ČOVJEK. Ja i dandanas nisam prihvatila svoju bolest koja mi je donijela mnoge druge probleme i uvijek nastojim da se ona na meni ne vidi. Ako sam već morala dobiti ovakve križeve u životu uvijek sam molila Boga da mi da hrabrost, i ako već išta treba da se vidi neka bude Božja snaga. Ako to vidi samo jedan čovjek moja misija je uspješna. Sve one dane kada od silnih tableta ne mogu spavati i kad ne mogu ništa osnovno učiniti, ja ne želim sažaljenje. Ne želim da me itko takvu vidi, osim dragih ljudi oko mene. Ne volim sažaljenja, to je jedan izuzetan ponor koji će vas lako povući u odustajanje, a to nemojte da vam je opcija.

Moja snaga je moja obitelj i moje tri divne nećakinje koje su malo reći vrlo često moj okidač za borbu. Hrabre ruke moje majke dok sa mnom neizvjesno čeka nalaze moja su neiscrpna snaga. Majka mi je dala život i ja joj želim pokazati da sam za isti zahvalna, kakav god da je. Ako nemate sreću kao ja, pa vam majka ne može biti vjerni pratilac na pregledima, pronađite snagu u nekoj dragoj osobi koju volite. Evo, sve i da nemate nikoga, molim vas borite se za sebe, budite sebi najvažniji.

Znam da je teško. To, nažalost, jako dobro znam. Znam kako je biti u bolnica za blagdane, kada propuštate mnoštvo lijepih događanja. Znam koliko je teško kada ne dobijete podršku ljudi koji vam znače…

No, treba uvijek podići glavu i reći sebi hvala i bravo za sve ono što tako vojnički prolazite, za sve ono što jeste i što će te biti kad sve prođe, za takvo borbeno srce koje imate da i dalje kuca tako snažno usprkos silnim okolnostima. Jer ovo ne može svatko.  Zato, LAVICE, samo hrabro i borbeno, uz vas sam punim srcem kao vaš vjerni prijatelj koji vjeruje u vas.