Sjećam se straha na putu prema bolnici po prvu kemoterapiju. Nisam znala što me čeka pa je strah bio velik. Bojala sam se i kad sam išla na drugu, treću i četvrtu kemoterapiju. Tada sam već znala što me čeka. Ipak, nakon četvrte kemoterapije osjetila sam psihičko olakšanje. Znala sam da je posljednja od tih crvenih, najjačih. Kako ružno izgleda ta crvena boja u bočici za infuziju. Još gore u onoj konjskoj šprici!
Imala sam 24 godine kada su mi rekli da imam rak dojke. Bio je to za mene totalni šok. Sjećam se riječi doktora nakon operacije: „Kristina, imate rak dojke.“ Prvo sam zvala tatu. Rekla sam mu: „Imam rak!“
Tatu je to pogodilo pa je prekinuo poziv. Nazvao me je kasnije i rekao da nije imao signal.
Na početku sam dosta plakala, nije bilo lako, ali sve sam prolazila više nesvjesno, kao da se to događa nekoj drugoj osobi. Danas sam svjesnija svega, a samim time sam i više uplašena i tjeskobna oko bolesti.
Osjećala sam veliku ljutnju prema bočici u kojoj se nalazila crvena kemoterapija. Za mene je ona značila otrov, nešto što ne smije teći mojim venama. Ali, nisam imala previše vremena za razmišljanje. Sve što su mi rekli da moram, ja bih brže-bolje prihvatila. Jedna draga medicinska sestra mi je nakon prve kemoterapije lijepo rekla: „Kristina, nemoj tako, ovo je život.“
Njezine su me riječi baš pogodile pa sam, kad sam išla na drugu kemoterapiju, doslovce trčala prema bolnici. Nevjerojatno koliko sam imala snage i volje da čim prije sve prođe i dobijem novu dozu života!
Kad sam se nakon prve kemoterapije prvi puta pogledala u ogledalo, još tamo u bolnici, u očima sam vidjela nešto. Ne mogu reći što. Bilo je to nešto neopipljivo. To nisam bila ja. Kao da sam gledala sebe tuđim očima…
Staklene i crvene oči. Teški kapci i noge. Crveni urin. Još uvijek imam tu sliku ispred sebe.
Kristina Bogdan: Na početku sam dosta plakala, nije bilo lako, ali sve sam prolazila više nesvjesno, kao da se to događa nekoj drugoj osobi. Danas sam svjesnija svega, a samim time sam i više uplašena i tjeskobna oko bolesti.
Sjećam se kako me je tata vodio pod ruku. Nakon terapije htjela sam što prije doći kući, a čekao nas je put od sat i pol vožnje. S puta sam išla pod tuš i ravno u krevet.
Nakon sat vremena počelo je nevrijeme u meni, a u isto vrijeme i vani. Puhao je jak vjetar, počupao je stablo s korijenom ispred naše kuće. Nebo je bilo crno. Takva sam i ja bila iznutra, crna i kao da me nešto izjedalo. Osjećala sam toplinu u venama, osjećala sam kako ta crvena tekućina putuje po cijelom tijelu i uvlači se u svaku stanicu mog bića. A onda su slijedili drhtavica i buncanje, vrućina, nervoza i bolovi, bolovi u nogama, a onda u trbuhu. Prazno nadimanje. Traženje ugodnog položaja. Ležanje na podu. Osjećala sam se ostavljenom, iako su svi bili uz mene.
Naredna tri dana provela sam u krevetu…
Bila sam okružena divnim ljudima. Prije svega tu je bio moj dugogodišnji dečko Mario koji nije odustao od mene i od nas, iako je znao što me čeka. Uvijek bi me nakon kemoterapija dočekao s hrpom voća. Udovoljavao je svakoj mojoj želji. I danas je “skoro” tako ? Moj je Mario najstrpljivija osoba koju poznajem, pun je razumijevanja i ljubavi.
Netom prije druge kemoterapije stalno sam provjeravala kosu i dlake. Opadaju li mi? A onda me je tata ošišao “na nulu”.
Koji čudan, a zapravo dobar osjećaj kad na glavi nemaš ništa. Jedna briga manje. Sada mi je lako o tome pisati, ali sjećam se dana kad sam se išla istuširati i sa strahom prala kosu jer su mi počeli opadati cijeli pramenovi. Plakala sam za kosom. Uh. Na kraju svega shvatiš da je kosa nebitna! A i naraste. Nikada nisam bila zadovoljnija svojom kosom nego sada. Tako je očito trebalo biti.
A tata? Tata je bio moj apsolutni heroj. Bez njega ništa ne bi bilo isto. On me je vozio na sve terapije i preglede. Na svako zračenje – 30 dana za redom. Sjećam se da me je svakog dana pitao isto pitanje: „Koliko još?“
I njemu je već bilo svega dosta, ali gurali smo. Naši zajednički trenuci nisu bili samo teški. Bili su smiješni. Tata se uvijek trudio da me zabavi. S njim je kava imala poseban okus, iako je bila iz bolničkog aparata. Običan sendvič od kajzerice s Piko salamom poprimio bi okus najfinijeg jela na svijetu.
Osim krvi, znoja i suza, bilo je tu i jako puno smijeha. I po tome ću pamtiti ovo razdoblje!
