Ja sam Ana Glaurdić Mekinić, a iza mene je 12 godina borbe s karcinomom. Ta borba koju vodim godinama, nekako se uvukla u moj život kao uobičajeni dosadni rituali. Nešto poput peglanja rublja. Znate ono, tlaka vam je, ne da vam se, ali morate.

 

Moja priča počinje u vrijeme dok sam još nisam bila u braku. Imala sam 28 godina i menstrualne probleme, stalne bolove i temperature. Obilazila sam bolnice, ginekologe i uvijek dobivala neke nedorečene dijagnoze. Jednom su mi rekli da sam hipohondar. Nakon dvije godine lutanja napokon sam došla do doktora Marka Mimice, odličnog ginekologa i predivnog čovjeka. Više se ne sjećam što mi je tada rekao, samo znam da me je uputio na hitnu operaciju (tek sam nakon nekoliko godina pogledala detaljno njegove nalaze i shvatila da je on odmah sumnjao na tumor).

Bio je svibanj, jedan od najljepših mjeseci u godini, mjesec dobrih vibracija. Za većinu  ljudi, ali ne i za mene. U svibnju mi je bila zakazana prva operacija u Petrovoj bolnici kod doktora Dubravka Barišića. Splitsku ginekologiju zaobilazila sam u velikom luku zbog bezbroj negativnih iskustava. Ne znam za što su se liječnici u Petrovoj taj put pripremali, no ja sam se bila pripremila za operaciju  „ciste“.

Nakon operacije liječnik mi je rekao kako mu se moram javiti zbog PHD nalaza te da ću možda opet morati na operaciju. Nimalo mi to nije bilo sumnjivo. Sigurno ću u svom životu morati još koji put na operaciju, mislila sam.  

Bio je ponedjeljak u jutro. Mama i ja smo pile kavu, smijale smo se. Nazvala sam Petrovu  bolnicu  zbog tog nekog PHD nalaza. Medicinska me sestra zamolila da pričekam. Javit će mi se dr. Barišić. Razgovor s njim ostao mi je kao u magli. Znam da mi je rekao kako moram hitno na novu operaciju jer imam tumor. Poklopila sam slušalicu, rasplakala se. Rekla sam mami što mi je rekao. Obje smo plakale. Mama je zvala tatu, sestru, brata. Svi smo bili u šoku. A onda se kao iz vedra neba pojavila neka čudna snaga. Nazvala me sestra i sva prestrašena pitala: –  Kakav sad tumor?

– A bit će neki slatki s kečkicama, odgovorila sam joj.

Na drugoj operaciji izvadili su mi jajnik. Nalazi su bili dobri tako da nije bilo potrebe ni za kakvim  terapijama. Ponovo sam mogla normalno disati. Jedina loša vijest bila je ta da moj drugi jajnik nije baš dobro radio, pa su šanse da ću prirodnim putem imati dijete bile minimalne. Sjećam se da je mama rekla kako će mi ona platiti liječenje u nekoj njemačkoj klinici koja je imala izvrsne rezultate kod umjetnih oplodnji. Iako mi je pomisao da neću moći imati dijete bila prestrašena rekla sam joj: –  Mama, ako Bog ne želi da imam dijete, vjerojatno za to postoji neki dobar razlog.

 

 

“Dva mjeseca nakon operacije još uvijek nisam imala menstruaciju, ali to me nije zabrinjavalo budući da i ranije nisam imala redovne menstruacije. Otišla sam  kod ginekologa na kontrolu. Pokazalo se da sam trudna.”

 

 

Nakon operacije osjećala sam se jako loše. Bila sam umorna i malaksala, stalno sam povraćala. Ponovno me obuzeo strah. Što se sad događa? Dva mjeseca nakon operacije još uvijek nisam imala menstruaciju, ali to me nije zabrinjavalo budući da i ranije nisam imala redovne menstruacije. Otišla sam  kod ginekologa na kontrolu.  Pokazalo se da sam trudna.

Ne mogu vam opisati koji je to za mene bio šok. Prijateljica me je pitala kako mi se dalo voditi ljubav  između dvije operacije.

– Nisam imala što izgubiti, odgovorila sam joj.

Moja mala borkinja koja je preživjela moju drugu operaciju rodila se u ožujku 2009. godine. Predivna zdrava djevojčica, moja prelijepa Ema.

Nakon toga uslijedilo je zatišje, barem što se tumora tiče.

Opet je došao svibanj. Ovog puta imala sam spontani pobačaju u trećem mjesecu trudnoće. Moram reći da mi je to iskustvo bilo gore od svega što sam prošla i prije i poslije.

Nakon toga sam, opet u svibnju, slomila ruku u laktu.

Došao je i svibanj 2015. Otišla sam na  redovnu ginekološku kontrolu kod doktora Mimice.  Pregledao me i rekao: – Ana, bojim se da je u pitanju recidiv tumora. Užas, koja sam ja sretnica! Operirala sam rijedak tumor jajnika „Granuloza cellularis“. On se, u pravilu, kod 85 posto žena ne vraća. E, ja sam uvijek voljela biti drugačija od drugih pa se meni vratio. Super. Opet šok, stres, plač i opet sve iz početka. Skupila sam snage i ponovno otišla u Petrovu. Ovoga puta moj je anđeo čuvar bio doktor Tomislav Župić. Nakon operacije opet su me dočekale loše vijesti.  Liječnik mi je rekao: – Znate Ana tumor se prikačio na debelo crijevo, to nismo htjeli dirati s obzirom na to da  je prenisko pa bi bilo dobro da taj dio obavi abdominalni kirurg kako bi pokušali izbjeći „vrećicu“. Izbjeći što? Kakva crijeva? Kakva operacija? Liječnik mi je opet objasnio da sam posebna. Recidiv se u pravilu ne „prikači“ na druge organe, ali, eto, kod mene se to dogodilo. Ja sam po svemu originalna.

 

Ana Glaurdić Mekinić / Foto: privatna arhiva 

 

I opet sve ispočetka. Ovoga puta operirao me prof. dr. Mario Zovak  u Kliničkom bolničkom centru Sestara milosrdnica. Sjećam se da sam nakon operacije prvo pipala imam li vrećicu (a imala sam ih 100). Muž me je poljubio i rekao: – Dobro je zlato, sve će ove vrećice skinuti.

Tu sam operaciju teško podnijela, mjesecima nisam došla k sebi.

U redu, sada kad smo napokon odradili sve operacije slijede kemoterapije. Ustvari, slijedi prepucavanje  između splitske i zagrebačke onkologije koja je terapija za mene primjerenija.

Nakon tri mjeseca njihove prepirke donosim odluku: liječenje ću nastaviti na onkologiji u Petrovoj. Prije kemoterapije šalju me na kontrolni MR i opet novi šok. Tumor se opet vratio. Pa kud prije! Da mojoj mami tako brzo rastu krumpiri bili bismo bogataši! Ponovno operacija,  no pokazalo se da se ipak ne radi o recidivu. Tada sam shvatila zabrinjavajuću činjenicu: ne postoji niti jedna pretraga koja bi sa sigurnošću mogla potvrditi je li izraslina u mom trbuhu recidiv mog tumora osim operacije. Iz tog sam razloga mom predivnom kirurgu Tomislavu  Župiću  iznijela nevjerojatno pametan prijedlog. Ugradite mi, rekla sam mu, patent na trbuhu kako biste svako malo mogli proviriti kakvo je stanje.

Uslijedilo je 30 kemoterapija po BEP protokolu. Pet dana sam ležala u bolnici i primala kemoterapiju, po osam sati bila sam prikopčana na igle, pa sam dva tjedna primala kemoterapiju samo utorkom i onda opet sve ispočetka. Grozno sam podnosila kemoterapiju. I fizički, a naročito psihički. Moja je sestra svaki dan dolazila i pokušavala me izvući iz depresije. Suprugu sam prije no što sam primila prvu kemoterapiju naivno rekla kako želim raditi dok idem na liječenje. Znao bi ući u kupaonicu  i dok bih ja grlila školjku on bi me smireno pitao: –  Ljubavi, hoćeš li na posao ići danas ili sutra?

Cijelo vrijeme mog liječenja moj je otac bio sa mnom, tražio je liječnike, vozio me je u Zagreb i iz Zagreba. Sjeo bi u bolnici ispred vratiju ili na telefon i ne bi odustajao dok ne bi dobio informaciju koju je tražio. Ne znam kako bih  sve to izgurala bez njega. Grozno sam se osjećala  kada bih vidjela da okreće glavu kako bi pobrisao suze.

Petak nakon drugog petodnevnog ciklusa kemoterapija rođakinja mi je u bolnicu donijela  perike kako bih izabrala onu koja mi se najviše sviđa. Naime, nisam stigla kupiti periku, a kako mi se tu subotu ženio brat nisam htjela zasjeniti njegov dan ćelavom glavom. I da znate: izdržala sam čitavo vjenčanje i  nisam skidala  smiješak s lica.

Završile su i kemoterapije. Vratila sam se na posao.

 

 

Na prvoj kontroli  sve je bilo u redu, ali ni pola godine nakon kemoterapije liječnik je opet bio zabrinut.

– Ovo mi se ne sviđa, rekao je.

Ponovno pregledi, CT-ovi, MR-ovi…. I svi su složni: bez operacije ne mogu isključiti recidiv. E sad bi mi onaj patent na trbuhu odlično došao. Na operaciji se pokazalo da ipak nije recidiv, ali izvadili su sve organe koje su mogli: maternicu, drugi jajnik, jajovode, limfne čvorove… Operacija je trajala punih šest sati. Vadili su što god im je došlo pod ruku.  

Kada sam se nakon operacije vratila kući suprug mi je morao izvaditi zub. Rekla sam mu kako se bojim da ću ostati bez svih zubi, a on je odgovorio kako eto barem njemu ne treba pur pjena da popuni rupe u trbuhu. Smijali smo se kao djeca.

Došao je opet svibanj. Prošlo su dva mjeseca od operacije. Liječnik mi je na kontrolnom pregledu opet rekao: – Ana, imate nešto u rodnici, nažalost ne možemo isključiti recidiv…

I što sad? Idemo opet „peglati ovo glupo rublje“! Znam da ga nitko drugi ne može „ispeglati“ umjesto mene, ali nema veze. Imam supruga koji će mi ga pomoći „složiti“, tatu koji će „uključiti struju“, kći koja će mi „dodati vode“, sestru koja će ga „staviti sušiti“ i još puno predivnih ljudi koji će napraviti sve kako bi mi pomogli da „speglam tu glupu robu“. I da to opet odradim s osmijehom na licu!