Za sve nas Goranka Perc kreće na Camino de Santiago – put dug 800 kilometara propješačit će u majici Nismo same, a svoje doživljaje s hodnje, koja kroz Pirineje vodi do Santiago de Compostele, bilježit će i objavljivati na našoj stranici
Prije godinu dana udruga Nismo same objavila je moju priču. Tu priču napisala sam u dahu. Bila sam ljuta na naše zdravstvo, a ljutnja je, uz još neke emocije, veliki pokretač. Ne znam je li tome tako kod većine, i ako jest, ne smatram se drukčijom od većine.
Kada sam u glavi počela slagati ovu priču, nisam imala pojma otkud početi, i zapitala sam se ima li ljutnja kao emocija uistinu nadmoć nad srećom, i je li moguće da nas ljutnja, frustracije, stres i nemoć guraju naprijed?
Emocije ne želim dijeliti na pozitivne i negativne jer sve su to osjećaji. Naši osjećaji koji nas čine onakvima kakvi jesmo. S nekima se osjećamo ugodnije, s nekima manje ugodno. Ali ono što želim napomenuti jest da se svojih osjećaja ne trebamo sramiti, niti ih zatomljavati, kakvi god bili. A upravo je to pogreška koju često radimo.
Naravno, većina nas je, suočena s dijagnozom maligne bolesti, krenula u preispitivanje samih sebe: gdje smo pogriješili, što smo mogli učiniti drukčije… i to u svemu, od prehrane do našeg odnosa s drugim ljudima. I nekako krenemo učiti puno stvari ispočetka.
“Želim prošetati tih 800 kilometara za sve žene koje su se jednom u životu našle oči u oči s rakom dojke. Ili bilo kojim drugim rakom. Odlučila sam da ću imati snage, i da ću naučiti smoći snage ako mi je putem ponestane. I da ću moći tu snagu po povratku podijeliti svim ženama.”
Goranka Perc / Foto privatna arhiva
A što sam ja naučila? Naučila sam da nemamo pojma koliko smo snažni i da možemo izdržati neusporedivo više no što uopće možemo pojmiti. Naučila sam i to da se moramo okružiti pozitivnim ljudima, za koje znamo da će nam pružiti podršku. U tom smjeru sam i krenula odmah nakon dijagnoze. Trudila sam se sama sebe bodriti, razmišljati pozitivno i biti proaktivna. Naučila sam da ipak ima ljudi, nepoznatih ljudi, kojima je stalo do drugog ljudskog bića, i to saznanje me oduševilo. Puno stvari nakon dijagnoze radila sam prvi put, uključujući i to da sam kontaktirala Ivanu nakon što sam je čula na radiju i vidjela na TV-u. Da mi je netko samo godinu dana prije rekao da ću čuti osobu na radiju i nakon toga je kontaktirati, samo bih se nasmijala. Nema šanse da bih to učinila. Ali ipak jesam, i to mi je bila jedna od najboljih odluka.
Prvi put sam volontirala. Prvi put sam osjetila tu pozitivu ljudi koji ponekad potrebe drugih stavljaju ispred svojih potreba i nakon svojih svakodnevnih poslova odvajaju vrijeme za druge. Ne traže ništa. Samo daju! Da, ako ste se ikada zapitali, takvi ljudi postoje!
Kada osobe kažu da im je rak donio puno lijepih stvari, ja ih razumijem. Meni je donio Ivanu, Ljiljanu, Renatu i Irenu. One su za mene upravo to: pozitivne i proaktivne. One su te koje vrlo često stavljaju svoje potrebe negdje sa strane i daju sebe za dobrobit drugih. I u tome neizmjerno uživaju. Svjedočila sam tome u posljednjih godinu dana puno puta. Nakon dijagnoze nađete vremena za puno stvari koje ste stalno odgađali. Ponekad su to velike, a ponekad i male stvari kao što je čitanje obične knjige.
Otprilike godinu dana prije dijagnoze dobra prijateljica preporučila mi je knjigu Anite Moorjani “Ponovno rođena”. Nju je, kaže, oduševila i uvelike joj pomogla da prihvati gubitak drage osobe. Knjigu sam napokon uzela u ruke nakon dijagnoze, i nisam je ispustila dok nisam došla do zadnje stranice. Malo je reći da me knjiga oduševila. Njezinu drugu knjigu “A što ako je ovo raj?” čitala sam krateći vrijeme u čekaonici za zračenje. Čitala sam je polako, u strahu da ću je prebrzo pročitati. Sigurna sam da se svakom od vas to dogodilo barem jednom u životu. Godinu dana i pet mjeseci nakon operacije imala sam čast biti na predavanju iste te Anite Moorjani, i to u Zagrebu!
Kako je svemir sve lijepo posložio i spojio me s mojim curama, pobrinuo se da Ljiljana i ja dijelimo istu strast prema Aniti. Nije moglo biti bolje. Želim vam reći nešto o Aniti. Ako ne znate ništa o njoj, samo ću kratko reći da je napisala dvije knjige nakon teške bolesti i iskustva blizu smrti. Znam, zvuči kao SF. Ali varate se. Jer nije. Anita Moorjani je u svom iskustvu doživjela bezuvjetnu ljubav koju jednostavno ne može opisati riječima. Nastavlja, i kaže da to nije slično niti jednom drugom osjećaju. Kroz svoje dvije knjige pokušava isto to prenijeti i na nas čitatelje. Slažem se da je teško osjetiti ono isto što je osjetila ona, ali nas kroz svako slovo na papiru vodi k tome. Isto je pokušala prenijeti na nas koji smo bili na predavanju.
Anita je puno pričala o strahu. Ono što me baš pogodilo jest činjenica koliko smo uvjetovani strahom. Svi se mi bojimo nečega, ali sam upravo na njezinom predavanju shvatila koliko su naši životi prožeti tim negativnim osjećajem, i to već od ranog djetinjstva. Tako i ona kaže da se njezino tijelo nakon godina strahova jednostavno predalo. Potaknuta predavanjem, uvidjela sam kako se strah pojavljuje u gotovo svakom segmentu našeg života. I Anita kaže kako se gotovo svaka naša odluka bazira na nekom strahu, i to uglavnom strahu od negativnih posljedica. Strah nam je postao toliko normalan da ga gotovo više i ne primjećujemo. Svi imamo strahove, i u tome smo slični. Obrazac po kojem živimo bazira se na strahu. Od prvih dana školovanja uče nas da možemo pasti na testu i mi učimo zbog straha od neuspjeha, i ono što nas pokreće upravo je strah, a ne strast prema životu. Nitko nas u tim najranijim danima ne uči o strasti prema životu, ljepoti života, učenja i svega što nas okružuje. Nekako smo svi u konstantnom strahu: od neuspjeha, od srama, od samoće, od gubitka posla, plaćanja računa i kredita, bolesti… Strahova je bezbroj. Strah nas je da nećemo, ako nismo dovoljno dobri, biti voljeni. I gubimo sebe. Sve vijesti koje vidimo i čujemo oko nas baziraju se na strahu.
Anita kaže da smo puno bolji i moćniji od onoga u što nas uvjeravaju. Samo mi sami sebe trebamo u to uvjeriti. Iskustvo kroz koje je prošla, Anita je pokušala približiti primjerom slijepe osobe. Pokušajte zamisliti da ste slijepi i da se koristite samo jednim putem jer druge alternativne puteve zbog sljepoće ne vidite. I kada progledate, vidite bezbroj drugih mogućnosti i sve alternativne puteve koji su bili tu cijelo vrijeme. Upravo tako se ona osjećala nakon svog iskustva blizu smrti. Ona je progledala! A kada je nakon tog iskustva sagledala svoj život, shvatila je, kaže, kako ju je svaka njezina odluka donesena iz straha dovela do bolesti.
Možda možemo reći kako je strah dio naše kulture, a mi smo žrtve te kulture. I naše su roditelje, i bake i djedove, tako odgajali. I možda je zato teško prekinuti taj lanac koji seže daleko u našu povijest.
Društvo nas uči da brojimo neuspjehe, a ne da se veselimo uspjesima! Svi se pitamo kako to promijeniti. Kada smo fokusirani na samo jednu stvar, njome postanemo opsjednuti, a naša svijest je vrlo često fokusirana na loše stvari i strahove. Na radionici smo imali i vježbe koje su nas usmjeravale u bit tema o kojima smo razgovarali. Jedna je vježba bila vezana upravo na naš fokus. Anita nas je molila da ustanemo, pogledamo što je sve oko nas plave boje. Nakon toga smo sjeli, zatvorili oči, a ona nas je pitala koliko smo predmeta i stvari uočili koji su bili crvene boje. Smijeh se prosuo dvoranom. Naravno, bili smo fokusirani samo na jedno i ništa drugo nismo uočili. A toliko je zanimljivih stvari bilo oko nas. Na nama je na što ćemo usmjeravati naš fokus. A toliko je toga pozitivnog oko nas! Treba dane početi ispunjavati brojanjem uspjeha, pozitivnih stvari, osmijeha koje smo dali i primili. Svijet je uvijek isti, samo ovisi kako mi na njega gledamo i kako u njemu sudjelujemo.
Ja želim ići kroz svijet s osmijehom na licu i pod ruku s osobama koje će se sa mnom veseliti! Želim raditi stvari koje sam sama sebi obećala da ću jednom učiniti. To su bile neke moje skrivene želje. I to “jednom” nikako da dođe. Jedna od mojih skrivenih želja bio je i Camino de Santiago, šetnja duga 800 kilometara. Odlučila sam da je to “jednom” – sada.
Uskoro krećem u tu svoju dugo željenu šetnju. Jer, upravo sada je pravo vrijeme za to. Želim to učinit zbog sebe, jer sam si to obećala. Želim to učiniti zbog Ivane i njezine udruge Nismo same, koja je meni i stotinama drugih žena dala vjetar u leđa kad nam je trebalo i koja je u godinu dana napravila čuda.
Želim to učiniti zbog Ljiljane, i jedinih riječi koje je opisuju, a koje su – žena zmaj; zbog Renate koja me nasmijava do suza, pa me i sama pomisao na nju već uveseljava i puni; zbog Irene koja me ne prestaje oduševljavati svojom kreativnošću, i koja zrači iz svake i najmanje stvari koju napravi, iz svih boja kojima nas obasipa.
One mi nisu postavljale nikakva pitanja, i podržale su me na svakom koraku moje odluke o odlasku. Želim to učiniti i zbog svih drugih žena koje sam upoznala u posljednjih godinu i pol. Želim prošetati tih 800 kilometara za sve žene koje su se jednom u životu našle oči u oči s rakom dojke. Ili bilo kojim drugim rakom. Odlučila sam da ću imati snage, i da ću naučiti smoći snage ako mi je putem ponestane. I da ću moći tu snagu po povratku podijeliti svim ženama.
Jedva čekam saznati što me na putu čeka. I jedva čekam da vam to ispričam. Držite mi fige i poželite mi Buen camino.
Oni pobjeđuju: Goranka Perc
Prepješačila je 900 kilometara za trideset dana i otišla na tzv. kraj svijeta – za sve žene oboljele od raka. Iskustva je dijelila sa sugrađanima putem stranice Udruženja “Nismo same”. Na taj način željela je ohrabriti sve žene koje vode borbu i prolaze ono što je i ona.
