Nakon teške borbe s karcinomom otvaraju se nova životna vrata. Stojimo pred njima, bojimo se pokucati, ne znamo što se nalazi iza njih, a silno želimo pokušati. Mi nismo oni od prije, ali i dalje imamo potrebu voljeti i biti voljeni. No, odjednom imamo osjećaj da je sve drugačije.

Postavljamo si pitanja: Jesam li dovoljno lijep/a? Hoće li mu/joj smetati moji ožiljci? Kako će reagirati na moju bolest? Hoće li pobjeći? Hoće li biti uz mene ako se bolest vrati?

Irena (24) dolazi na psihoterapiju nakon liječenja limfoma: “Strah me mogu li ponuditi adekvatnu vezu i kakav će biti moj suživot s muškarcem. Imam partnera šest mjeseci. Još ne živimo zajedno zbog mog straha. Zna sve o mojoj bolesti. Potpora mi je, no ne znam kako će se ponašati ako se moje stanje pogorša. Ne znam niti kako će bolest utjecati na moju potencijalnu trudnoću. Htjela bih postati majka. A i partner bi se htio ostvariti kao roditelj. Nisam sigurna je li sprema spreman odreći se roditeljstva zbog mene, ako bude problema po tom pitanju.”

Vesna (57), karcinom dojke, rastavljena, majka troje djece: “Suprug me varao dok sam još bila zdrava. Kada sam se razboljela, situacija je išla ubrzano ka razvodu. Djeca su odrasla i žive svoje živote. Ostala sam sama. Više ni ne znam kako započeti komunikaciju s muškarcem. Nisam više mlada, a nemam ni zavidno tijelo. Ali, još uvijek imam potrebu s nekim doživjeti starost. Kćeri i sin ne razumiju što će mi nakon svega partner. Žele da živim za njih. Počinjem i sama sumnjati u mogućnosti svog emocionalnog života.”

Kako zakoračiti u novu etapu ljubavi nakon bolesti i brodoloma? Kada je najbolje vrijeme za reći novom partneru svoju dijagnozu? Ono što uvijek ponavljamo jest da vi niste vaša bolest. Vi imate bolest. A ne bolest vas. Pri upoznavanju novih potencijalnih partnera niste dužni odmah pri rukovanju iznijeti sve svoje dosadašnje tegobe. Takve osobne informacije dolaze spontano, onda kad vi osjetite da je za to došlo vrijeme. Jer ste se zbližili, jer imate povjerenja u osobu preko puta vas i prelazite dosadašnju granicu tjelesne i emocionalne intimnosti. Njihova će reakcija pokazati imate li s tom osobom potencijala za budućnost. To je rizik koji podnosimo i u zdravlju i u bolesti. Onaj tko se zaljubi u našu nutrinu i tko drži do kvalitete našeg odnosa i suživota neće gledati na bolest kao na prepreku. Ali, tu činjenicu morate prihvatiti prvo vi sami. Vi morate stati pred ogledalo, pogledati sebe i svoje tijelo i reći si: “Svijet ima razloga da me voli. Mogu još puno toga ponuditi. Moje srce je puno ljubavi koju mogu dati. Želim voljeti nekoga kao što volim sebe.”

Ne zaboravite, i najzdraviji ljudi na svijetu često pate od manjka samopouzdanja i strahuju kako njihovo tijelo i prošlost neće biti zadovoljavajući drugim ljudima. Nakon teške bolesti, otvorite i neka druga nova vrata pa će vam ova ljubavna biti manje zastrašujuća. Vratite se starim hobijima, ostvarite nove, upišite se u knjižnicu, na tečaj slikanja ili fotografije, postanite dio grupe potpore oboljelih, planinarite. Time ulazite u krug ljudi sličnih sebi i olakšavate si realizaciju novih poznanstava. Svi smo mi osobe s osobnim ‘dosjeima’ u kojima ima suza, smijeha, patnje i boli. Prihvatiti čovjeka ne znači primiti u ruke samo neke njegove dijelove, već zagrliti ga u cjelini.