Kroz život se puno puta dajemo drugima. Pritom nerijetko zaboravljamo na sebe. A kad se i sami nađemo u nevolji, postajemo izgubljeni.

Zašto nam je prihvatljivo pomoći ljudima oko nas, a teško potražiti pomoć onda kada je ona nama potrebna?

Klaudija (54), pravnica, udana, majka dvoje djece.

“Odmalena sam bila savjesna djevojčica. Pomagala sam u kući, davala lijekove bolesnoj baki, u školi sam bila odlična učenica.

Prijatelji su me svako malo tražili savjet, a ja bih ga punim srcem davala.

Supruga sam upoznala na fakultetu na kojem smo zajedno studirali.

Bio je šarmantan i ambiciozan.

Nakon četiri godine veze, vjenčali smo se i ubrzo dobili kćer te pet godina kasnije i sina.

Suprug je položio pravosudni ispit i temeljito ulagao u svoju karijeru.

Tu i tamo doletjeo bi pokoji šamar kada bih nešto krivo učinila, pripomenula, kasnije čak i kada bih nešto krivo pomislila.

Radila sam u jednoj pravnoj službi i maksimalno se posvećivala svojoj djeci.

Kada je suprugova agresija uzela maha, odlučila sam se rastati.

U međuvremenu sam saznala da ima ne jednu, nego dvije ljubavnice.

Razvod je bio okrutan.

Osudili su me i vlastiti roditelji.

Sada znam da sam ja kriva.

Nikad im se nisam požalila na svoj brak.

A onda je stigao konačan udarac.

Najjači šamar od svih.

Najbolniji.

Rak dojke.

Operacija. Kemoterapija. Nemoć.

Što sada?

Koga pitati za pomoć?

Roditelje?

Djecu koja su taman započela svoje samostalne živote?

Prijatelje koji su navikli da sam ja ta koja je jaka i koja pomaže drugima?”

Rad s Klaudijom bio je vrlo složen i zahtjevan i za nju i za naš radni tim.

Postupno se učila otvarati ljudima oko sebe.

Iza njenog djetinjstva krili su se hladni i strogi roditelji kojima je pokazivanje slabosti predstavljalo ponižavanje samog sebe.

Shvatila je kako je ta činjenica uvelike utjecala na njezin odnos s okolinom te na prerano odrastanje.

Tu smo se, a unutar prorade obiteljske dinamike, dotaknuli i bake s kojom je odrastala.

Doznali smo da je baka bila teško bolesna i pokušali smo joj dati do znanja da nije na njoj kao unuci bilo da se u tolikoj mjeri brine o baki, jer ona je ta koja je trebala brigu.

Mala djevojčica.

Mala Klaudija.

Mislila je da vrijedi samo ako je jaka, snažna i čvrsta kao stijena.

Takvu su je više voljeli.

I ona je više voljela takvu sebe.

Izbor supruga bio je razumljiv s obzirom na njezinu prošlost.

Njegova joj je snaga imponirala, a šamare koje je dobivala stoički je podnosila jer je smatrala da je i to dio testa njezine snage.

Na rastavu su je zapravo potaknula njezina djeca.

Danas se srami zbog toga što ona sama to nije inicirala.

Najveća zapreka u njezinom životu bio je karcinom.

Tu nije imala izbora.

Tijelo je bilo nemoćno i trebalo je pomoć.

Klaudija se raspala.

Morala je mijenjati sve dotadašnje obrasce ponašanja.

Da napomenem, bila je to žena koja je teško prihvaćala da ne može sama (jednom tjedno!) oprati prozore!

Opet su uskočila djeca.

Sin je obavljao kupovine i vodio je liječniku, kći je kuhala i njegovala njezino ranjeno tijelo.

Oni su bili ti koji su kontaktirali njezine prijatelje i rekli da im je majka bolesna.

Klaudija niti to nije mogla.

I jednoga joj je dana liječnica opće prakse doslovno u ruke dala uputnicu za psihijatra.

Pristala je.

Farmakoterapija je pomogla u podizanju energije, apetita te da bolje spava, a razgovori su je postupno opuštali i godili joj.

Dnevnu bolnicu i grupnu psihoterapiju dugo je odbijala.

Kada je konačno došla, cijeli prvi tjedan govorila je kako će ona samo slušati te da neće ništa govoriti.

Kada je ipak krenula pričati svoju priču (potaknuta drugim članovima grupe), dva tjedna nije prestajala plakati.

Napokon je izbacila iz sebe sav teret koji je dugo nosila.

Zašto smo svi mi u životu ponekad Klaudija?

Upravo zato jer svi maštamo o tome kako smo snažni, voljeni, nedodirljivi i kako smo mi ti koji pomažemo ljudima oko sebe, a ne oni nama.

Ali, to je nerealna slika.

Život mijenja pravce i naše uloge dobivaju nove odlomke u scenariju.

Potreba da potražimo pomoć često nam daje krive poruke:

ja sam slaba;

ja sam nesposobna;

nemoć je sramota;

razočarat ću okolinu koja je navikla da sam jaka;

razočarala sam samu sebe.

Kada mi žene to kažu, poigram se zamjenom uloga (elementi tzv. psihodrame) pa im kažem:

“Ovako, ja ću sada biti osoba koja treba pomoć.”

(i počne moja nova uloga)

“Do sada sam sve u životu mogla sama.

Fizički i psihički sam se razboljela i klonula, više ne mogu, raspadam se, pomozite mi…”

I tražim pacijenticu da odglumi moju majku, prijateljicu, liječnicu…

Neke od njih prvotno se zbune, zastanu, a onda se oslobode, užive i krene pregršt savjeta.

Kada završe s nizom dobronamjernih rečenica, kažem im:

“E dobro, a sada sve što ste rekle meni primijenite na sebi!”