Ponosna sam na tebe. Predivno je što planinariš, a još se i školuješ za planinarskog vodiča – kazala mi je frendica iz gimnazije kad smo se srele na jutarnjoj kavi u kvartovskom kafiću. Bila sam malo iznenađena što je svoje oduševljenje iskazala tako da je ponosna, ali bilo je lijepo to čuti tim više što je moja školska prijateljica također stalno u pokretu, premda ne toliko u planinama. Jedna o drugoj i našim aktivnostima međusobno se najviše informiramo na Facebooku. To virtualno druženje danas gotovo da je podjednako važno kao i ono kad se nađete s nekim bliskim i malo popričate uz kavu ili jednostavno šutite s pogledom u daljinu.

Moje objave na fejsu često su vezane uz planine jer planinarim kadgod mogu, a to je najčešće vikendom. Snimam sve te predivne pejzaže kojima prolazimo, cvijeće koje nas pored puta mami svojima bojama, zelene krajolike, kamen oko nas, sve te prirodne ljepote…

Planinarenje je proteklih godina postalo moj stil života. Biti u prirodi je neprocjenjivo, prolaziti kroz gustu šumu, slušati cvrkut ptica, uživati u zelenilu, stablima, travi i cvijeću, hodati po zemlji, kamenu, savladavati prepreke na putu, prepustiti se sunčevim zrakama, penjati se sve dok ne pukne pogled na more, dolinu i druge visove… Svaki taj trenutak u planini se usiječe u pamćenje, ispuni dušu zadovoljstvom, a dobro čini i kondiciji. U svakom slučaju jača zdravlje!

Ne znam kad sam osjetila taj zov planina. Mislim da je to oduvijek u meni. Zov dalmatinskog krša, zov mora i rijeka, zov šume, to sam uvijek osjećala. I rado se odazivala.

 

Prema definiciji, cilj planinarenja je uživanje. Koliko god neki put bio težak, može se prijeći i pri tom uživati u prirodi, aktivno se odmarati. Hodanjem po planinama pomiču se vlastite granice kako bi svaki novi put bio što jednostavniji. Jača se tjelesna kondicija, kao i duhovna snaga, bolje se uočava kako lakše proći nekim putevima, ne samo onim planinarskim već i životnim.

Ali da bi se kroz planinu išlo sigurno, neophodno je biti odgovarajuće opremljen i znati kako se ponašati u odgovarajućim situacijama. Najbolje je pohađati opću planinarsku školu koju organiziraju planinarska društva i udruge. U školi se stječu teorijska i praktična znanja, od povijesti planinarstva do meteorologije, izrade čvorova, spašavanja i pružanja prve pomoći, kretanja i boravka u prirodi u različitim vremenskim uvjetima i po različitim terenima, kao i do toga što sve treba biti u ruksaku, koja je hrana najbolja, koliko vode treba imati sa sobom, kakvu odjeću i obuću nositi.

Kad se stekne planinarska diploma, lakše je kretati se putevima, biti dio grupe s planinarskim vodičima ili pak samostalno boraviti u planini. Ta socijalna komponenta također je veoma važna. Neki su osamljeni, treba im društvo, ovdje ga nađu. Neki trebaju odmak od svakodnevne rutine, ovdje zaborave na kućanske zadatke ili brige na poslu. Neki trebaju nove izazove, žele upoznati nove krajeve, aktivno se odmarati, sve to im planine pružaju.

Nije uvijek svakome cilj uspeti se na vrh. Cilj je kretanje. Imati na umu koliko je kretanje važno za očuvanje zdravlja. Cilj je voditi računa o sebi. Imati na umu životnu mudrost: Budi sebi prva!

Sve to još učim, ali na dobrom sam putu, što najbolje ilustrira i naziv planinarske udruge čija sam članica. Zove se „E, to je to!“