Ovo je priča za sve koji su izgubili blisku osobu uslijed maligne bolesti. Jer, bolest ne pogađa samo jednog čovjeka, ona zahvaća neraskidivu nit međusobno emocionalno povezanih ljudi. I budi u njima veliku patnju. I zato ne smijemo zaboraviti na njih. Na one koji proživljavaju gubitak.

Pero (84), možda najstariji član naše psihoterapijske grupe, došao je i već pri predstavljanju počeo plakati. Supruga mu je preminula od karcinoma gušterače. Šezdeset godina bili su zajedno, od toga zadnjih deset u Domu za starije osobe, u istoj sobi, kao jedna duša, jedna misao. Od njezine smrti prošlo je godinu dana. On i njihov sin sve su pokušavali ne bi li joj pomogli. Obilazili su liječnike, proučavali alternativne oblike liječenja, čitali čak i stručnu literaturu. Sada je prestao jesti, družiti se s ostalim korisnicima doma i ostajao je cijeli dan u svojoj sobi. Noću gotovo da nije spavao. Jednostavno u ničemu nije nalazio smisao.

Nikada do sada nije psihijatrijski liječen, niti je znao što ga čeka. Doktorica opće prakse uputila ga je psihijatru koji mu je propisao lijekove, te mu je nakon nekoliko razgovora preporučio našu Dnevnu bolnicu.

Vrlo brzo Peri je počela goditi grupa u koju je došao. Kao zreo i iskusan čovjek, od kojega smo svi nešto mogli naučiti, dijelio je savjete mlađim članovima. Imao je neku posebnu toplinu kojom nas je osvajao. Nije želio da ga žale, a baš je ta činjenica u nama izazivala sažaljenje. Njegova jednostavnost bila je čarobna, predstavljao je pravog čovjeka iz naroda, kojeg vodi čisto srce i logika.

Družio se s članovima grupe i nakon psihoterapije, radna terapija ga je oduševila, a način na koji je pričao o pokojnoj supruzi, s toliko ljubavi koju je osjećao prema njoj do samoga kraja, posramio je mnoge prisutne. Njegov trud da što duže ostanu zajedno bio je neopisiv. Svaki dan joj je pričao priče i pritom bi je nježno primio za ruke. Vjeruje da ju je to zadržalo još koji trenutak više na ovom svijetu.

“Doktori su prognozirali da će živjeti nekoliko mjeseci, a ona je živjela čak deset”, kazao je ponosno uz blagi osmijeh i naveo nas na suze.

Pero je primjer obiteljske potpore osobi oboljeloj od karcinoma. Iako njegove supruge više nema, dostojanstveno ju je ispratio u neke nepoznate i daleke vode. S vremenom se osjećao bolje, stekao je nove prijatelje, ponovno se družio s drugim umirovljenicima. Bio je svjestan da je uz suprugu proveo većinu svog života i da bez nje više nikada neće biti isto, ali odlučio se više posvetiti sinu, snahi i unuku koje je zanemario u svojoj boli.

Unuk se bavi košarkom pa je počeo odlaziti na njegova natjecanja. Nije ni slutio koliko će mu to goditi, a naročito to koliko je njegovoj obitelji značilo poboljšanje njegovog psihičkog stanja. I tu je obiteljska lančana povezanost ponovno proradila, no ovaj put prema nekim vedrijim i ljepšim bojama. A to je ono najbitnije. Suočiti se s gubitkom, ljutnjom, tugom, krivnjom, svakom emocijom koja nas tišti. I pokušati se fokusirati na ono što imamo.

Perin odlazak iz grupe u nama je izazivao podvojene osjećaje. Znali smo da će nam nedostajati. Ali, bili smo ispunjeni jer odlazi sretniji. Nekada je, nažalost, ishod maligne bolesti bliske nam osobe onaj koji najmanje želimo i bojimo se o njemu i pomisliti. Ali, nikada ne smijemo odustajati od ljubavi. U ime svega što nam je zajednički život s tom osobom donio. Za njih smo tu do samoga kraja. I trebamo biti. Jer oni to zaslužuju. Baš kao što i oni koji ostaju zaslužuju nastaviti živjeti. Naši voljeni koji su izgubili bitku to bi zasigurno željeli.