Bolest predstavlja jedan od najvećih ‘potresa’ u dinamici emocionalnog odnosa. Svaki partner u vezi ima svoju ulogu, a uloge se u bolesti drastično mijenjaju. Istraživanja pokazuju da muškarci puno teže podnose bolest žene te na toj prepreci pucaju mnoge veze i brakovi. Rezultati su poražavajući i govore kako na svaku ženu koja ostavlja dolazi čak šest do sedam muškaraca koji učine to isto. Postavlja se pitanje zašto je tomu tako?

Odmalena nas odgajaju da budemo nježne, brižne, ali i snažne. Uče nas kuhati, voditi domaćinstvo. Govore nam kako zadovoljiti muškarca, a uz to i biti uspješna u poslu, dobra majka i, naravno, kako da nam frizura bude postojana, u svim vremenskim uvjetima. I onda se dogodi bolest. Nešto na što ne možemo utjecati. Nepozvani gost koji se pojavio u našem životu i emocionalnoj vezi. Kada se razboli muškarac većina se žena odmah resetira i uz tisuću obaveza dodaje tisuću i prvu. Pa ionako je kuhala, prala, čistila i brinula o djeci. Radila je i udovoljavala svom partneru. Sada ga ona njeguje, vodi ga na preglede, tješi ga i pokušava mu ublažiti osjećaj manje vrijednosti jer trenutno on manje zarađuje za svoju zajednicu. Ona je često tu do kraja. Kako god ta teška situacija završila.

No, kako ide priča kad se uloge zamijene? Žena više nije lijepa i njegovana, nije u stanju pripravljati ukusne obroke, prljavi se veš  skuplja u košari, košulje su neopeglane, a i djeca traže ispunjenje svojih potreba. A ona? Ona je u boli, nenavikla da ništa nije pod kontrolom, nije joj do seksualnih odnosa ili ih, iz realnih okolnosti,  zaista nije u mogućnosti ni realizirati. Ovo nije priča koja bi trebala ići na štetu muškaraca, ali ispitivanjem velikog broja parova upravo su muškarci češće padali na ovom životnom zadatku i jednostavno odlazili. Samo su oni najjači ostajali uz ženu i preuzimali velik teret na svoja leđa. Je li kriva razlika u biologiji? Odgoju? Razlika u dinamici u vezi i prije same bolesti? Razlog leži u svemu navedenom, a istina nikada nije crno-bijela.

Činjenica je da žene imaju naglašeniju empatiju, lakše pokazuju slabost i češće potraže stručnu pomoć u teškim trenucima, a jedan je od takvih trenutaka i partnerova bolest. Muškarci se s druge strane osjećaju nemoćnima i napuštenima te teško iskazuju osjećaje i ranjivost, pa kad im se partnerica razboli tu bespomoćnost, i zapravo strah od napuštanja, rješavaju na naizgled nelogičan način – upravo oni budu ti koji napuštaju.

Što možemo učiniti kako bismo u teškoj bolesti zadržale muškarca uz sebe? U tom trenutku zapravo više nema velike mudrosti! Potrebno je i jednom i drugom partneru dati na važnosti i uzeti u obzir emocije druge strane. Treba prihvatiti pomoć obitelji i prijatelja, ali i psihološki suport koji je neophodan oboma. Jer, obje uloge su u najmanju ruku vrlo nezahvalne. No, veza se izgrađuje od samog početka i gradi na povjerenju, toleranciji, dijeljenju obaveza i spremnosti na žrtvovanje. Ako ranije nismo postigli tu ravnotežu, veza puca na prvim većim preprekama. A to su, uz dolazak djece na svijet i često neizbježnu neimaštinu, upravo maligne i druge teške bolesti. Partner koji je bolestan treba pomoć i razumijevanje, pravo na svoje loše dane i zagrljaj. Problem je što često tek tada shvatimo koga zapravo imamo uz sebe i da možda nismo napravili najbolji izbor partnera za sebe. Gubitak je voljene osobe vrlo težak udarac, naročito u trenutku kad smo izgubili kontrolu nad vlastitim zdravljem. Tada često nanovo upoznajemo sebe, svijet i ljude oko nas. Oni koji su preslabi da nam pomognu nositi naš vlastiti križ možda i odu od nas, a mi im možemo samo poželjeti sretan put.

Ne dajte da vas to slomi. Kvalitetni odnosi će opstati. I doći će neki novi ljudi. Čije vrijeme s vama tek dolazi.