Svi se nadamo da se karcinom neće dogoditi baš nama, kao ni našim obiteljima. No, nekada priča krene u neželjenom smjeru i puno jačim intenzitetom no što smo to mogli i zamisliti.

Koliko boli čovjek može izdržati?

Ovo je priča o hrabroj ženi koja je zbog karcinoma izgubila cijelu obitelj i opstala. Iva (48) dugo je u našem psihoterapijskom liječenju. Rođena je u siromašnoj obitelji. Njezina je majka bila vrlo povučena i samozatajna, a otac strog i agresivan, sklon alkoholu. Od troje djece, Iva je bila najtiša, najvrednija, odlična i u školi i na fakultetu. Zaposlila se kao stručni suradnik u banci. Nije puno izlazila, oblačila se vrlo skromno, bila je desna ruka svojoj majci u kućanskim poslovima. Imala je dvije neuspjele emocionalne veze nakon kojih se povukla u samotnjački život.

Evo što nam je ukratko ispričala o sebi:

“Majka je otišla prva. Karcinom dojke. Napustila nas je tiho i bez drame, kakva je i sama bila. Imala sam 22 godine kada je umrla. Tri godine kasnije napustio nas je i otac. Njega je pobijedila gušterača, bolest je bila posljedica dugogodišnje konzumacije alkohola. Ostali smo brat i sestra, podosta mlađi od mene, i ja. Postala sam im majka. Kuhala sam im, školovala ih, tješila. Brat se oženio i dobio dvoje djece, sestra je ostala sa mnom. Jedno jutro napipala je kvržicu na dojci. Borba je trajala godinama. Nakon radnog vremena, pretvarala sam se u njegovateljicu. Brat je izbjegavao često dolaziti. Bila sam ljuta na njega. Ponajviše zato što je pokazao da je slab, zato što nije mogao gledati kako nam sestra polako odlazi. Na sprovodu sam bila tupa. Nisam plakala mjesecima. Zatvorila sam se u posao. I tek onda me stigla ogromna tuga. I novi šok. Brat nije dobro. Povraća, mršavi, potpuno je propao. Obrada nas je dovela do vrata onkologije. Liječnik koji je kroz bolest vodio i moju sestru spustio je pogled. ‘Borit ćemo se’ – bilo je sve što je rekao. Pitao me i kada sam ja prošli put obavila sistematski pregled. Tada je u meni porasla anksioznost. Karcinom nam je očito zapisan. Ako ne u zvijezdama, onda u genima. Napravila sam sve moguće pretrage. Nalazi su bili uredni. Brata je izjedala krivnja što je bježao od sestre pa sam mu i po tom pitanju bila utjeha. Nisam se više mogla ljutiti na njega.”

Nakon nekog vremena, na jednu od redovitih kontrola, Iva je došla u crnini. Teški su to trenuci i za pacijente i za nas terapeute.

“Brat je preminuo prije dva tjedna. Nisam još svjesna svega što se dogodilo”, rekla  je svojim mirnim, uobičajeno jednoličnim tonom.

Iva je nastavila psihoterapijsku proradu individualno i u grupi. Poticali smo je da se više posveti sebi, počevši od redovitih sistematskih pregleda, da krene izlaziti među ljude, baviti se plesom koji je trenirala u mladosti. I da više ne bude tako tiha, neprimjetna i samozatajna. Gledala nas je u čudu.

Nadamo se da Iva neće odustati. I da će biti hrabra kao i do sada.

“Kao da je bilo suđeno da se o svima njima brinem, njegovala sam ih, s njima sam disala, s njima plakala. Sada sam ih sve pokopala, očito mi je suđeno biti sama”, rekla je nedavno.

Naprotiv Iva, vama je suđeno živjeti!