Ana (67 godina), medicinska sestra u mirovini: “Kao djevojčica bila sam okružena brižnim roditeljima te djedom i bakom. Oduvijek smo imali puno kućnih ljubimaca. Jako me pogađao gubitak svakoga od njih, toliko da, kada sam odrasla, nisam ni pomišljala nabaviti jednoga. Kada bih vidjela prosce na ulici udijelila bih im pokoju kovanicu, ali uvijek uz suzu, ako ne pred njima, onda kada bih malo odmaknula. Na poslu nije bilo ništa bolje. Radila sam na dječjoj onkologiji, a potom i na onkologiji za odrasle. Znam da je to vrlo težak posao i za najsnažnije, ali ja sam se s vremenom potpuno raspala. Suprug je bio često odsutan zbog svog posla, troje djece je kroz odrastanje zahtijevalo svoje, godinama sam premalo spavala, a i roditelji su se razboljeli. Potražila sam pomoć liječnika, uzela bolovanje, krenula na psihoterapije, a svoju tugu i žalovanje za svakim tko diše, pretočila sam u slikanje. Shvatila sam da su moji roditelji dobri ljudi koji su me možda malo previše štitili, ali činili su kako su najbolje znali i umjeli. Teško sam prihvatila njihov odlazak, no terapeut mi je ukazao na to da sam im pomogla u svemu što sam mogla i dostojno ih ispratila. Djeca su lagano odrastala, a suprug i ja smo shvatili da smo zapostavili naš odnos. I na tome je trebalo poraditi. Vratila sam se na posao. Neću lagati, bilo je teško, ali isplakala bih se i krenula dalje. Znala sam koliko značim tim ljudima. Puno mi je pomogla i povezanost s kolegama koji su prolazili kroz iste teškoće. Kad sam otišla u mirovinu, udomila sam starijeg psa jer sam čula da ga nitko ne želi! Opet ja i moja empatija! No, mislim da se trebam prihvatiti takva kakva jesam, ali i zadržati uvid u svaku situaciju oko sebe i ne biti previše subjektivna.”

Emocije su sastavni dio života. Predstavljaju subjektivni doživljaj naše stvarnosti. Njihova najviša razina su osjećaji koji mogu biti obojeni ugodom i neugodom. Za razliku od pojma simpatija, koji obuhvaća osjećanje ZA drugoga, empatija je osjećanje SA drugim.

Simpatija se temelji više na emocionalnim postavkama, dok bi empatija trebala predstavljati ravnotežu između emocionalnog i tzv. kognitivnog.

Što to zapravo znači?

Emocionalno briše granicu između osoba i njihove tegobe osjećamo doslovno kao naše vlastite tj. identificiramo se s njima. Kognitivno u nama spoznaje tuđe tegobe, uz svjesnost da one nisu naše vlastite. Naglasak je na racionalnom, na prosuđivanju i donošenju zaključaka. Koliko god emocionalno naizgled ide ‘niz dlaku’ osobi preko puta nas, zapravo joj šteti, ako uz to emocionalno ne ide i kognitivni element koji će tu osobu, u pozitivnom kontekstu, ‘prodrmati’, ući u njen svijet da stekne uvide, ali i biti sposoban iz njega izaći te dati svoj savjet i mišljenje. Prevelika empatija ili, točnije rečeno, prenaglašene emocionalne komponente, veliki su teret, kako u privatnim tako i u poslovnim odnosima, pa je i na relaciji psihoterapeut – pacijent za postizanje ravnoteže potreban duboki i redoviti rad na sebi.

Za empatiju postoji puno ‘narodnih’ izraza kao što su: hodanje u tuđim cipelama, bivanje u tuđoj koži i sl.

Ona sama po sebi predstavlja slušanje glavom i srcem. Podjednako. Ili bi barem tako trebalo biti. I, da budemo jasni, vrlo je važna u međuljudskim odnosima.

Kako se empatija razvija kroz dob?

U prvih godinu dana života empatija je na globalnoj razini, tj. nema odvajanja identiteta. Dijete ne razlikuje svoju patnju od patnje drugih po principu ‘što se događa drugima, događa se i meni’. U drugoj godini počinje tzv. egocentrična empatija kada dolazi do odvajanja spomenutih identiteta, iako se empatija do kompletne forme vrlo postepeno razvija, a vrhunac postiže u tinejdžerskoj i odrasloj dobi.

Veliki utjecaj u razvoju empatije imaju roditelji odnosno odgojitelji djece. Oni su važan faktor u postizanju ravnoteže unutar koje će dijete razviti osjećaj za druge ljude i reducirati negativan tip sebičnosti.

No, što ako je emocionalni udio u empatiji prenaglašen? O čemu to ovisi, kako prepoznati nesklad i kako se s njime bolje nositi?

Kao što smo naveli, empatiju učimo od odraslih uz koje živimo. Tu počinje cijela priča. I, naravno, od našeg bazičnog karaktera. Nadalje, od samih okolnosti u kojima smo odrastali i naših vlastitih iskustava. Vrlo je teško postaviti balans između kognitivnog i emocionalnog unutar kojega ćemo znati cijeniti osobu do sebe, saslušati je, razumjeti kako se osjeća, dati joj valjani savjet i pritom se osjećati dobro i neopterećeno. Ako vas odnosi, događaji i razgovori u vašoj okolini previše uznemiruju, iscrpljuju, poslije još dugo o tome razmišljate i osjećate tugu i nemoć, a okolina vam često govori da ste ‘preosjetljivi’, velika je mogućnost da ste previše emocionalno angažirani oko drugih.

Potrebno je imati na umu da ljudi oko nas nemaju apsolutno ništa od naše tuge i plakanja kada oni plaču, oni trebaju nekoga da ih čuje, zagrli, utješi i savjetuje.

To ne znači da vas nikada ništa ne smije rasplakati, ali nakon toga obrišite suze i pokušajte se sabrati. Inače ćete se psihički i fizički razboljeti, jer ćete izgubiti energiju potrebnu za svoj život i svoje zdravlje! A to je ono što zovemo ‘pozitivna sebičnost’ bez koje ne možemo biti dobri ni sebi ni drugim ljudima.

Topla preporuka jest razgovarati o tome s prijateljima i obitelji, vidjeti kako se drugi nose s empatijom, ali i potražiti pomoć stručne osobe.

Jer, vrlo je moguće da vas neke stvari jako pogađaju zato što ste i sami slomljeni uslijed dotadašnjih zbivanja u svom životu i nekih konflikata i odnosa koje niste sa sobom razriješili. Na kraju krajeva, sva ljubav koju širimo oko sebe polazi od nas samih. I upravo tu treba početi.