Kad si mama, supruga, prijateljica, kćer, sestra, a uz to još i novinarka, „budi sebi prva“ zvuči kao nemoguća misija.

 

Sasvim otvoreno, razmišljajući o tome što ću napisati, shvatila sam da mi ovaj „imperativ“ i nije tako napet, jer zbog svih ovih navedenih uloga ja sebi, realno, i ne mogu biti prva. S druge strane, promišljajući o svemu, shvatila sam da sam sebi prva barem jednom u danu, i to me iskreno zabavilo i razveselilo.

Ipak, nije lako pisati tekst po naslovu za kojeg smatraš da je početak onih citata koje ljudi „okače“ na svojim Facebook zidovima, stave iza podlogu u boji, i misle da će nekome dati dobar vjetar u leđa toga dana. Jedini vjetar u mom slučaju je onaj kad scrollam mišem jer to nikada ne čitam.

Cinizam u meni proradio je i kad me Ivana nazvala i pitala bih li napisala nešto na ovu temu. Nekoliko fora iz rukava kako bi odbila ideju palo je u vodu zbog onog što osjećam prema njoj i svemu što radi. Iako, kad mi je poslala prošlogodišnji tekst „one“ Branke iz HINA-e, što fakat dobro piše, mislila sam si – što se tu ima više za dodati.  

Ali, evo, kako ja vidim „budi sebi prva“ stav.

Imam tu sreću da sam zdrava i to do te mjere da nikad u svom radnom vijeku nisam otvorila bolovanje. Istodobno, bojim se doktora kod kojeg idem tek kad npr. imam upalu grla takvu da ne mogu jesti, ali najradije bih da mi samo pošalje antibiotik u ljekarnu bez pregleda.

U proteklih nekoliko godina moj je glavni doktor – doktor Google. Nas dvoje sve riješimo, iako mi često, kad ubacim simptome, izbaci najgore moguće bolesti, pa se malo i naljutim. No ono što ne propuštam je sistematski pregled jednom godišnje. Bez obzira na to što sam od naručivanja do odlaska najveća ‘drama queen’ koju poznajete, ipak se natjeram i riješim sve svoje dileme koje kreću od trenutka kad mi sestra vadi krv i ja pitam:  – I kako vam se čini boja?

 

nismo same

Željka Gulan / Foto: privatna arhiva

 

Ove godine, s napunjenih 40 godina, prvi sam put obavila mamografiju. Jedino kad je o tome riječ 40-te vam nisu nove 30-te. U svakom slučaju, ne mogu opisati strah koji sam osjećala. Kroz glavu su mi prošle sve priče koje sam čula u posljednjih nekoliko godina, dobre i loše. Plakalo mi se i prije no što je pregled počeo. Neka je žena, u čekaonici, na moje pitanje kakav je ovo pregled, rekla: – Grozannnn.

Što ako me bude boljelo? Što ako mi nešto nađe? Što ako umrem? Što će moje klinke?… Izlazeći iz ordinacije nakon pregleda pomislila sam – fakat si glupa. Ali, bila sam sebi prva toga dana. I počastila se čašom vina u centru grada nakon svega.

Unatoč mišljenjima koja bi mogla prevladati do ovog trenutka dok čitate tekst, i bez obzira na moju „doktorofobiju“ (uz što sam i najveći hipohondar kojega ćete upoznati), „budi sebi prva“ u mom slučaju traje svaki dan, minimalno 5 minuta. Nekad je to vježbanje s girijom, nekad jogging od par kilometara. Nekad samopregled. Nekad samo pet minuta dulje ostanem u krevetu, jer je muž ionako skuhao kavu, nekad ga grlim više nego obično. Nekad uđem u sobu svojih cura i napunim baterije od ponosa.

Nekad nemam vremena, ali nadoknadim drugi dan.

„Budi sebi prva“ realno nije fraza nego stil života. Pet minuta u danu? Sat vremena u tjednu? Dan u mjesecu? Na svima je da izaberu model. No isprika da za tako nešto žene nemaju vremena, jednostavno – ne stoji.

„Budi sebi prva“ kad razmišljaš o svom zdravlju, o svojoj sreći. To nitko neće napraviti umjesto tebe.