Kad se maligne stanice počnu množiti, ne biraju ni put ni osobu pa se ponekad nađu i ispod bijele kute.

Ovo je priča liječnice koja je i sama oboljela od karcinoma.

“Kao djevojčica, uvijek sam bila radoznala. Nisam mogla uloviti samu sebe. Bavila sam se sportom, plivala u rijeci, valjala se po blatu, hvatala kukce i onda ih proučavala. Rano sam ostala bez majke. Sjećam se kako je hodala po kući s maramom na glavi, bila je blijeda i slabašna, iako se uvijek smiješila. Svakoga je dana bila u našem vrtu i bavila se cvijećem. Jednog je dana vrt ostao prazan. Moje majke više nije bilo.

Kada sam porasla, saznala sam da je bolovala od vrlo zloćudnog tumora. Bolest je kratko trajala. Upis na medicinu bio je moj san. Spasila sam tolike životinje kao dijete, pomagala usamljenom ocu, nemoćnim susjedima, ali nisam mogla spasiti vlastitu majku.

Promocija je bila mješavina sreće i tuge. Vidjela sam samo one kolege kojima su došla oba ushićena roditelja. U mojoj je publici jedno mjesto bilo prazno. Za specijalizaciju sam odabrala ginekologiju. Tako ću biti bliže ženama u nevolji, možda i mali korak bliže jednoj nikad prežaljenoj.

Udala sam se za kolegu i rodila sina. Sa suprugom sam nakon 20 godina specijalističkog staža otvorila privatnu ordinaciju, a vrhunac sreće bio je kad je naš sin upisao medicinu. Taman kad se sve posložilo, napipala sam kvržicu na dojci. Moj san, moj život liječnice koja spašava druge, koja daje podršku… sve je postalo upitno. Najteže mi je pao odlazak na bolovanje. Nisam dulje izostajala s posla nikada osim kada sam bila na porodiljnom dopustu.

Kemoterapija me potpuno slomila. Mučnine i povraćanja sam još nekako i preživjela, ali kako se vratiti na posao bez svoje bujne plave kose koja se svela na svega nekoliko novoizraslih centimetara. Prvi dan u ordinaciji bio je podosta mučan.

Obukla sam svoju bijelu kutu i navukla izmučeni osmijeh. Pacijentice koje su došle na pregled nisu me ništa pitale. U pogledu sam im vidjela da znaju. Ili barem naslućuju. Ta spoznaja mi je u početku bila teret, a onda sam shvatila da nije pobjednik onaj koji nema kišne dane u životu. Pobjednik je onaj koji se bori i prihvaća ih.

Nadam se da je moja majka sada ponosna na mene. Jer, sve žene koje mi dolaze u povjerenju, i traže pomoć, imaju preko puta sebe osobu koja je bila na dvije obale iste rijeke, ispod svih boja neba. I koja će ih prevesti na sunčanu stranu života.”