Priroda i ja oduvijek smo imale neku tajnu vezu, a nakon saznanja o bolesti još smo se dublje povezale. Bio je 2. rujna 2015. kad sam operirala rak dojke i s nestrpljenjem iščekivala odgovor kirurga na moje pitanje hoću li se moći još jednom okupati nakon operacije. Već 19. rujna svoje sam ožiljke išla liječiti u moru, na mojoj predivnoj Pasjači. E to vam se zove ljubav. Ljubav na prvi val i zaron. Punti su bili još svježi, a rane tek zacijelile, ali ona je to znala i bila je blaga prema meni. Mirna, bez valova, okupana suncem, svoja i uvijek nepredvidiva. Moja Pasjača.

 

 

Uslijedila je terapija antihormonskim lijekovima, koje evo pijem već više od dvije i pol godine. Oni su definitivno promijenili moje tijelo, moje potrebe i moj način života. Kad pročitaš nuspojave i posljedice misliš si ‘trebam li uopće ovo piti?’ A onda, s druge strane, samo se usudi to ne uraditi. Uglavnom, promjene su bile očite: pomanjkanje koncentracije, zaboravljanje, umor, česti grčevi u nogama i nedostatak želje za vođenjem ljubavi (što je mom suprugu Maru, naravno, teško palo, ali se junački s tim izborio i na tome mu veliko hvala).

Promjene su bile očite, ali i ja sam se promijenila. Priroda je postala moj način života, a ja sam postala dio nje. Počele su moje duge šetnje prirodom, a nakon toga i trčanje. Na mobitel sam instalirala aplikaciju koja bilježi moje rute, kilometražu i ostale pojedinosti vezano za aktivnost. To je postala moja razonoda i uvijek kad imam vremena ukradem za sebe jedan dio prirode. Najčešće su to jutra kada ne radim i kad su djeca u školi pa nisam ograničena vremenom. Najdraža mi je nedjelja. Dok svi spavaju ja se iskradem, navučem tenisice i pođem na jedan randevu s mojom prirodom. Kad osjetim tlo pod nogama, travu, kamen, uspone, to me čini sretnom. Tada smo ona i ja same, i nema ništa drugo osim nas. Priroda i ja. Tada nastaju i neke od mojih najljepših misli koje često volim pretočiti u svoje objave na Facebooku popraćene fotografijama. Tada se bude i najjači osjećaji, jer ti priroda u svojoj ljepoti i neopterećenosti pruža prostor da se izraziš onako kako želiš, da se nasmiješ sama sa sobom, ponekad i zaplačeš, ponekad porazgovaraš s Bogom.

 

 

Priroda me još više zbližila i s mojom djecom, Dominikom (12) i Helenom (8). Iako ne vole šetati i trčati, draži su im bicikli, pođemo zajedno. Ja pješice, a oni okrećući pedale, pa se onda na kraju završi i na nekim temama koje postanu inspiracija za nove objave. Najdraže mi je zimi i u jesen kada svi zajedno siđemo na Pasjaču, legnemo na plažu, “zakunjamo” i barem na jedno popodne pobjegnemo od svakodnevice u jedan drugi svijet.

Priroda je zaslužna i za to da smo Dominik i ja 3. prosinca 2016., godinu dana nakon moje operacije, otrčali svoju prvu utrku “Stazom deva” na Srđ iznad Dubrovnika, u čast braniteljima koji su tijekom rata tim putem nosili hranu. Dominik je bio brži (21:32), a i ja nisam baš zaostala (24:39). Teren je strm, a putem je kamenje. Sunce je grijalo, tako da nije bilo nimalo lako. Ali vrijedilo je svakog koraka kada smo došli do cilja i dobili medalju oko vrata.

Priroda je postala moj stil i način života. Moje šetnje i trčanje dio su moje svakodnevice, ali ne kako sam jednom prilikom rekla ‘kako bih bila tema na nečijoj jutarnjoj kavi ili kako bih stekla vitku liniju’, već radi mog zdravlja i moje duše (a ono što dođe s time dobro je došlo).

Još se nadam da ću jednom otrčati i svoj prvi polumaraton. Ništa nije nemoguće kada to jako želiš i sebi ne postavljaš ograničenja. Bolest sam pobijedila, pa onda i polumaraton mogu otrčati. Zar ne?!