Ponekad smo naizgled snažni kada nam je najteže, a onda se slomimo upravo pri stišavanju oluje, onda kada to najmanje očekujemo. 

Nelogičan slijed, reći će neki, no naš su um i emocije te njihova ekspresija u složenom međuodnosu, i ništa nije kako se na prvi pogled čini. 

Ivan je došao u našu grupu potpuno slomljen i usamljen. Nakon 20 godina teške borbe sa zloćudnim tumorom izgubio je sina jedinca. Sada mu je supruga oboljela od raka dojke. Sjedio je odvojen od ostalih članova grupe, spuštene glave, grčevito je sklapao ruke. 

“Za dijagnozu smo saznali kad je sin bio star tri godine. Prošao je niz operacija i kemoterapija. Veći dio života proveo je u bolnici. Supruga na kraju više nije imala snage raditi. Ležala je po cijele dane u krevetu i gubila volju za životom. Na sinov 23. rođendan došao sam u bolnicu s ukrasnom vrećicom punom darova. Rekli su mi da je umro… 

Stajao sam s tim poklonima i samo sam osjetio kako mi je vrećica ispala iz ruke. Sjeo sam na pod i počeo plakati. Sestre su se sagnule, zagrlile me i plakale sa mnom… Mnoge od njih provele su godine s mojim sinom“, ispričao nam je. 

Soba za grupnu terapiju bila je puna suza. Za naš je tim to bio još jedan težak trenutak koji trebamo proraditi i otpustiti.

Ivan je nastavio svoju priču. 

“Nisam imao snage javiti supruzi. Nazvao ju je nadležni liječnik. Kad sam stigao kući, bila je ista kao i zadnjih mjeseci, na krevetu, beživotna, bez glasa, bez suza… Tada sam shvatio da sam u svojoj boli ostao sam”, rekao je.  

Jednoga dana Ivanova je supruga napipala kvržicu na dojci. I tada, kao da je ponovno udahnula život. Shvatila je da život želi živjeti, a ne ga samo odraditi, da ne želi umrijeti. Borila se snažno i neprepoznatljivo. No, u Ivanu je rastao strah da će nakon sina zauvijek izgubiti i suprugu. 

Posljedično je počeo dobivati napadaje panike. I, paradoksalno, što je supruga fizički bivala sve bolje, Ivan je psihički tonuo sve dublje. Shvatio je da ga je iscrpila borba za sina, da zapravo nije odžalovao njegovu smrt te da je pokleknuo tek kada se razboljela i njegova supruga. 

Za vrijeme grupne psihoterapije saznali smo da su supruzi nalazi nakon operacije i kemoterapije bili uredni. Ivanu je godilo druženje u grupi, stekao je nove prijatelje i spoznao koliko je zapostavio sam sebe kroz bolest najbližih. Postepeno se osjećao bolje, smirenije, a i napadi su panike uz razgovore i farmakoterapiju bivali sve slabiji, da bi se na kraju potpuno povukli. 

Pri završetku liječenja izrazio je želju da on i supruga otputuju na kraće putovanje, a što je ona odmah prihvatila. 

Sa strahom je pitao može li doći opet ako osjeti potrebu.

 “Naravno, Ivane, ako treba, ponovit ćemo gradivo”, rekli smo mu u šali.